Utorak, moj dan za eko tržnicu. Naručila sam kod Družetića pomedore za šalšu. Eko tržnica smještena je na području nekadašnje kasarne "Vladimir Gortan". Kasarna koja mi je najviše ostala u sjećanju po rupama na Ulici 43. Istarske divizije i bivšoj Labinskoj "izbušenim" gusjenicama karamata kad bi išli do fortice iznad Šijanskog kamenoloma, ali i po motorolama na leđima vojnika. I da, još nečega. Mirisa hrane koji bi se širio iz kampanjola kojima se vozila hrana vojsci. Kuhala se u prostoru današnjeg DVD-a.

Šalša koju je nekad moja majka kuhala u dvorištu, u velikom emajliranom loncu na ognju zapaljenom pomoću fraške. Idealan način da se iskoriste suhe grane maslina i loze. Pomedori, bašelak, mažurana, kapula, česan, peršemul. Uvijek su mi ruke danima bile crvene od guljenja pomedora za pripremu. Kasnije se majka modernizirala i kupila mašinu koja odvaja kožu od polpe, ali dugo je trajao taj proces odluke prelaska na lakši način izrade šalše.

Sjeme pomedora bi osušila na suncu, spremila u škartoce na koje bi krasopisom napisala Montecarlo, Cuore di Bue, San Marzano i posijala dogodine u drvene kašete koje bi prekrila staklom. Pijantine koje su spremne za presađivanje i kolci od trstike povezani brnistrom, slama oko sadnica. Principi biodinamičkog vrta, a da nikad nije čula za taj pojam.

Šalša i njoki, malo sira zgor. Igor i Vesna sorte kumpira od kih je delala njoke, pokle Desiree. Njoke s otiskom prsta pasanin priko piruna, da bolje piju šugo. Odvojiti kus tista za njoke i načiniti kolačiće, sfrigati he i hiti cuker po njima ili slatke njoke s krekami.

Rajčica, pomme d' amour i ćufte u paradajz sosu iz Narodnog restorana. Nikad ih nisam doma tako dobre znala napraviti, a da ne pričam o paradajz juhi iz bolničke menze nekada.

"I uskoro tako, htjeli ne htjeli,

Svi mi ljubimo manje, a više bi jeli

Pa ipak nježne riječi se nađu

Hoćeš li, mila, malo gorču ili malo slađu?"

(Arsen Dedić)

Povezane vijesti

• Tamo gdje sam ja nema smrti
• U mraku se žari cigareta
• DEŠPERIJA