(Snimio Milivoj Mijošek)
Utorak, moj dan za eko tržnicu. Naručila sam kod Družetića pomedore za šalšu. Eko tržnica smještena je na području nekadašnje kasarne "Vladimir Gortan". Kasarna koja mi je najviše ostala u sjećanju po rupama na Ulici 43. Istarske divizije i bivšoj Labinskoj "izbušenim" gusjenicama karamata kad bi išli do fortice iznad Šijanskog kamenoloma, ali i po motorolama na leđima vojnika. I da, još nečega. Mirisa hrane koji bi se širio iz kampanjola kojima se vozila hrana vojsci. Kuhala se u prostoru današnjeg DVD-a.
Šalša koju je nekad moja majka kuhala u dvorištu, u velikom emajliranom loncu na ognju zapaljenom pomoću fraške. Idealan način da se iskoriste suhe grane maslina i loze. Pomedori, bašelak, mažurana, kapula, česan, peršemul. Uvijek su mi ruke danima bile crvene od guljenja pomedora za pripremu. Kasnije se majka modernizirala i kupila mašinu koja odvaja kožu od polpe, ali dugo je trajao taj proces odluke prelaska na lakši način izrade šalše.
Sjeme pomedora bi osušila na suncu, spremila u škartoce na koje bi krasopisom napisala Montecarlo, Cuore di Bue, San Marzano i posijala dogodine u drvene kašete koje bi prekrila staklom. Pijantine koje su spremne za presađivanje i kolci od trstike povezani brnistrom, slama oko sadnica. Principi biodinamičkog vrta, a da nikad nije čula za taj pojam.
Šalša i njoki, malo sira zgor. Igor i Vesna sorte kumpira od kih je delala njoke, pokle Desiree. Njoke s otiskom prsta pasanin priko piruna, da bolje piju šugo. Odvojiti kus tista za njoke i načiniti kolačiće, sfrigati he i hiti cuker po njima ili slatke njoke s krekami.
Rajčica, pomme d' amour i ćufte u paradajz sosu iz Narodnog restorana. Nikad ih nisam doma tako dobre znala napraviti, a da ne pričam o paradajz juhi iz bolničke menze nekada.
"I uskoro tako, htjeli ne htjeli,
Svi mi ljubimo manje, a više bi jeli
Pa ipak nježne riječi se nađu
Hoćeš li, mila, malo gorču ili malo slađu?"
(Arsen Dedić)