ilustracija
Nema dugo da se Pula pridružila "razvijenom" svijetu po velikim šoping centrima, i to dobivši dva pogolema u kratkom razmaku. Da nadoknadimo taj zaostatak. I nikad takve rasprodaje kao ove zime. Sve o čemu su pričali naši gastarbajteri, skijaši i šopingholičari po raznim inozemstvima, da mi ne znamo što su prave rasprodaje - ove zime doživjesmo to u svom gradu.
Koncem veljače, dok je korona bila tek sajnsfikšn, među zadnjima se ipak uputih u ophodnje po sitiju i molu, da nešto ušićarim, šteta bi bila propustiti neku dobru priliku. Iako se sezonskoj rasprodaji bližio kraj, robe je još uvijek bilo u izobilju, krcate vješalice, prepune košare, prelijeva se na sve strane. Prvo me prelio neki loš osjećaj totalne rasprodaje pred zatvaranje svijeta. Kao da se trgovci rješavaju svih zaliha i pakiraju kufere i otplovit će negdje na Mars, samo da rasprodaju sve što imaju.
Odagnah brzo te zavjereničke misli i upustih se u potjeru. Od te euforije učini mi se da više nije sve ni tako zgužvano i najlonsko kao što je znalo biti zadnjih godina. Naravno, ostao sve sami S i XS, ali sam u nešto i ušla.
I vidim ga - džemper po 25 kuna! Kao u prastarom vicu o Muji, koji na ljetovanju izgubi džemper pa ga pronađe sljedećeg ljeta na sebi, dok se skidao na plaži, danas bismo rekli, na istoj destinaciji. Tako i ja pronađoh lijepe džempere tko zna koliko godina od njihova nastanka. Najskuplji me došao 45 kuna!? Nema zime, tko zna hoće li je ikada više i biti da valja, ali po toj cijeni… nek' se nađe.
Eno ih još u vrećicama, još i etikete vise na njima. Nema ni mjesta u ormaru, ljeto uranilo, a nigdje se ni ne izlazi. Ne hodam, ne znojim se, ne idem međ' ljude, nitko me ne vidi, mogu svaki dan u istom po kruh i mlijeko. Radim od kuće i kao što kaže šala s fejsa, imam jednu dnevnu i jednu noćnu pidžamu. Stvarno treba presložit' ormare i prioritete.