Nekada su dokoličari pisali zahodsku poeziju po zidovima javnih toaleta, a klijenti su je čitali. Sada su zidovi toaleta besprijekorno čisti i dok se mušterija olakšava može vrijeme prekratiti čitajući samo uputstva za "rukovanje".

"Puštajte vodu! Ne pišajte po podu!"

Piše to na kartonu zalijepljenom na zidu iznad pisoara u javnom toaletu na tržnici na Verudi. Zaista nije neka vrijedna poezija, ali barem se rimuje i nakratko zaokuplja pažnju.

Svojedobno je u jednom kafiću drugi natpis nasmijavao muškarce u pokušaju da naciljaju pisoar. Očito ga je okačila ili čistačica ili konobarica kojoj je bilo dosta čišćenja popišanog poda za lijenim, komotnim i bezobzirnim mušterijama.

"Priđi bliže, nije ti tako velik kao što misliš", glasio je taj natpis s nacrtanim čovječuljkom kojeg je s udaljenim pisoarom povezivala isprekidana linija mlaza u velikom luku.

Eh, da, nekada su javni nužnici bili prljaviji, ali bili su i živopisniji. Oduvijek su se s njihovih zidova čitale vulgarne poruke i lascivne ponude, vrlo domišljati, ali i sasvim bezvezni grafiti. Sa zidova javnih zahoda izjavljivala se i ljubav, ma kako nam izgledalo bizarno ostaviti ime voljene/voljenog na pljesnivoj pločici uz školjku.

Zahodska poezija ima i svoj termin - latrinalia. Proučavali su je i znanstvenici kao riznicu blaga za lingvistička istraživanja. S dugom poviješću javnih zahoda razvijala se paralelno i zahodska poezija i zahodski humor, pa kažu da su i zidovi latrina još u Starom Rimu služili uglednicima za izražavanje nepodobnih političkih poruka.

Toaleti su danas neišarani, nužnici su čisti, i dobro je da je tako. U zahodima se danas odvija čisti poslovni odnos - platiš automatu dvije kune, bez obzira na veličinu fiziološke potrebe, i obaviš posao - bez literature, bez zadržavanja.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera