U Zagrebu postoji jedina peroklinika u Evropi. To je radnja u kojoj se popravljaju naliv-pera. Vodi je Vlasta Jevicki Keranović koja je posao naslijedila od supruga. Tek nakon njegove smrti latila se osjetljivog popravka pera koja mušterije često donose zapečena od tinte. Često se ovdje ozdravljuju starinska naliv-pera koja se nasljeđuju s koljena na koljeno, poput nakita i srebrnog escajga. Gospođa Jevicki Keranović objašnjava da se za ljubavna pisma uvijek koristi ljubičasta tinta, za crkvene knjige najpogodnija je crna, prodorna boja, a crvenu koriste učitelji u školi.

Ali tko danas koristi naliv-pero i kakve veze ima Zagreb s Pulom i rubričicom u malom dnevnom listu? Pero ima veze s lijepim pisanjem, krasopisom, koji je davno nestao iz škola, pa tako i pulskih. Vlasnica peroklinike i danas krasopisom piše božićne i novogodišnje čestitke. Tko drugi još danas piše čestitke, pitate se. Tko još danas uopće piše, logičan je slijed, ne računamo li nabadanje jagodicama prstiju po tipkovnici.

Prije nekoliko godina u Povijesnom muzeju Istre u Puli priređena je zanimljiva izložba o rovinjskoj bolnici u kojoj su se početkom 20. stoljeća liječila djeca oboljela od tuberkuloze. Posjetitelji su tad mogli razgledati bolničke knjige u kojima su lijepim kosim rukopisom upisana imena malih pacijenata, datum njihova primitka i ostale važne informacije. Vješta ruka ostavila je tanak trag tinte, vitičasta slova lagano su se nagnula udesno, povezana poput fine končane ogrlice. Tako su se kukičala slova koja danas gledamo u povijesnim knjigama. Slova su završila u muzeju, odakle se, po potrebi, izlože u nekoj vitrini, prije nego što ih prekrije debeli sloj prašine.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera