Koliko se tko osjeća Puljaninom, odnosno koliko tko pripada jednome gradu, ovisi dakako o puno činjenica. Neki ljudi u Puli borave svega nekoliko godina i osjećaju je svojom, neki su tu dugo, a vele da se u glavi nikada nisu "raspakirali", ističući uvijek da nisu iz Pule nego da tu žive. Tako je to i s poznatim ličnostima.

James Joyce koji je neko vrijeme početkom prošloga stoljeća službovao u Puli, nije volio naš grad, ali zato je, navodno, volio Brijune gdje je boravio jednom i kušao izvrstan sir. Tako da je i ove godine njemu u čast otvorena svojevrsna spomen-soba u suradnji Kazališta Ulysses i Nacionalnog parka Brijuni.

Koliko li je bilo kontroverza prilikom dodjeljivanja imena po Alidi Valli pulskome kinu, a tako, u biti, za svaku priču, svaku osobu koja je u Puli živjela ili radila, duže ili kraće, postoji lice i naličje priče, za i protiv, o (ne)ljubavi prema Puli.

A s druge strane, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika već niz godina želi da se po zaslužnim književnicima i intelektualcima imenuju pulske ulice, parkovi, usponi, i da se postave spomen-ploče njima u čast. I neki akteri pulskoga života iz kojeg desetljeća unazad imaju svoje "mjesto" pod suncem, ali nerijetko su to i manje prometne ulice ili prolazi, tako da je to mnogima nevidljivo.

Jasno, ne mogu imati svi svoj trag u užoj gradskoj jezgri i nema Pula svoju aleju ili bulevar slavnih, i jasno je da će uvijek biti polemika o tome tko (ni)je zaslužio svoj trag na urbanoj karti tritisućljetnoga grada. A o tome će dakako najviše argumenata imati bezimeni i bezlični komentatori na društvenim mrežama.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera