Puno je toponima u Puli mijenjalo naziv ovisno o trenutnim povijesnim prilikama. Svi su carevi, kraljevi, knezovi, podestati, maršali i župani ostavili neki svoj trag pa su tako nerijetko i iskrivili mnoštvo naziva. Danas nalazimo pregršt primjera krivog izgovora talijanskih riječi, a Monte Ghiro jedan je od, ovih dana, prigodnih primjera.

Brdo je to na kojem je sagrađeno pulsko Gradsko groblje, a koje se zove, još od pretprošlog stoljeća, Monte Ghiro iz razloga što su tamo, onomad, živjeli puhovi (od talijanske riječi ghiro), mali glodavci poznati po gotovo neprekidnom zimskom snu. Prikladan je to naziv za groblje jer se i sada na tom brdu "spava". Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, naglom promjenom većinskog stanovništva iz talijanskog u jugoslavensko, vrlo se brzo iskrivljuje naziv Ghiro, i mijenja u Giro, što samo po sebi nije krivo ukoliko se, "po Vuku" čita Giro, a ne Điro.

No, drugovi brdu mijenjaju ime u Zeleni brijeg, i tek nakon 1990-ih ponovno se vraća izvorni naziv, ali ovaj put napisano Monte Giro. Čak se i naziv komunalne firme tako piše. Čitajući, dakle, novi naziv na hrvatskom zvuči ispravno, dok izgovarajući ga na talijanskom zvuči potpuno krivo. Monte Điro je, naime, krivi izgovor koji se suviše udomaćio pa se danas ispravan izgovor gotovo i ne čuje u govoru Puležana. Pistakijo a ne pistačo, Lamborgini a ne Lamborđini… Monte Giro a ne Monte Điro.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera