"A kako je nama nekada bilo lijepo. Družili smo se na Korzu, oko stabala. Točno si znao gdje tko stoji i svaki je dio Korza imao svoju ekipu. Jadna djeca danas, nemaju gdje otići", svakodnevna je opaska sredovječnih Puljana na provod mlađih generacija. Bila su to za današnje pojmove romantična vremena. Nije bilo mobitela, kafića, interneta ni društvenih mreža. Cure su morale biti doma najkasnije u jedanaest. Druženje i šmekanje dogovaralo se ili telefonom ili na spoju prije. Analogna vremena.

Nekada je bilo bolje, zabluda je koja legitimira sredovječnost. Istina, bilo je prije korone, sigurno. Možda su unazad deset godina i bili u pravu, no izgleda da Korzo doživljava novu mladost. I opet je to gradsko mjesto okupljanja mladih s jednom razlikom - stolovi su zamijenili stabla. Tako ti novi klinci ne sjede oko stabala kao unazad 30, 40 godina, već ispijaju kavu ili štogod drugo sjedeći oko stola.

A Korzo u obliku kako je nekada bilo sada se preselilo na Rivu, u Titov park, koji bi se mogao nazvati Park mladosti. Da je živ - i Titu bi bilo drago. Mlađarije k'o u priči. Adolescentski mravinjak. Cuga, pljuga i mjuza. Svatko ima svoj kutak. Motor je zamijenio automobil. Jedna grupica ovdje, druga ondje, sve s jednim ciljem - vidjeti i biti viđen. Jedino nisu jasne cajke, one su kao neka univerzalna generacijska himna, prihvaćena od svih. Ali i to je prolazno, baš kao i bubuljice - kada sazru, puknu, nestanu i lice je čisto. Put je to k zrelosti.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera