Kada bi izbori bili češće, svake dvije godine ili čak svake, Pula bi naprosto blistala. Sva bi trava bila pokošena, čak i ona oko zgrada na koju se često zaboravi. Sve bi rupe bile zakrpane, asfalt bi se trošio na tone. Bilo bi drveća, cvijeća i svijeća, kako koga dopadne. Ulice, čak i one sada škure, dobile bi svoje lampadine, a zrak bi naprosto mirisao - jer smeća ne bi bilo. Sve bi zaslužne osobe dobile svoj spomenik, udruge dotacije i poslovne prostore, bilo bi razumijevanja čak i za one za koje ga inače nema.

Starcima bi se obećali, ali i napravili, novi domovi i mjesta za umiranje, roditeljima vrtići, a možda bi djeca dočekala i besplatne radne bilježnice. Poljoprivrednici bi dobili uvijek zelene livade i plodnu zemlju, pčelari najljepše cvijeće, a o maslinarima i vinarima niti da ne govorimo. Oni ionako već imaju gotovo sve.

Novca bi bilo za poduzetnike i ugostitelje, i to ne samo "one naše", a svi bi gradski službenici naizust znali koliko Pula ima mjesnih odbora i koji su sve problemi u njima. Pula bi bila zelena, žuta, plava, možda i crvena - kakva god da treba biti. Bitno bi bilo, kako je pokojni Bandić govorio (neka mu je laka hrvatska gruda), da se dela. Po cijele dane, od jutra do mraka. Naravno, ne za sebe, ne za glas, već za svoje sugrađane, za svoj grad!

I da, skoro sam zaboravila: da su izbori češće, u pulskoj bi luci svaki dan veselo plivali dupini. Pa tko za to ne bi glasao, taj mora da je lud.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera