"U pulskoj Veterinarskoj stanici saznajemo da je veterinarski higijeničar tijekom prošle godine, u cilju suzbijanja bjesnoće i drugih zaraznih i parazitskih bolesti, uhvatio i utamanio 1.156 pasa". Tako je prije četvrt stoljeća, na jučerašnji dan 1995. godine pisao naš novinar Zoran Angeleski. U članku pod naslovom "Zaboravljeni psi" on prenosi riječi tadašnjeg direktora Veterinarske stanice Renata Peteha koji je kazao da je broj spašenih izgubljenih pasa, kao i lutalica, triput veći od broja utamanjenih.

Ono što je danas nezamislivo, prije nepuna tri desetljeća bilo je posve normalno. O lutalicama nije nitko trajno skrbio. Iako su veterinari pozivali ljude da udome napuštene životinje, velik je broj skončao intervencijom čovjeka. Psi su držani u boksu Veterinarske stanice nekoliko dana, a ako nitko ne bi došao po njih, slijedilo je, neuvijeno rečeno - tamanjenje. To je konkretno značilo da se životinja uspava injekcijom.

Čovjek je, srećom, evoluirao pa danas postoje udruge za zaštitu životinja, skloništa i zakon o zaštiti životinja. Ljudi brinu o svojim ljubimcima i puno je manje slučajeva bacanja životinja na cestu koje od kućnih maza postaju lutalice. A one su, tamo negdje krajem 70-ih, znale zaustaviti promet u gradu. Pamti se tako prizor desetak pasa u ljubavnom klinču kod Giardina, nasred ceste. Pseći zanos ne bi uspijevalo omesti ni trubljenje sirena, ni vika vozača.

Danas se lutalice rijetko viđaju na cesti. Čovjek, koji ih je i bacio na ulicu, sad je napokon počeo brinuti o njima.

Psi su konačno izbavljeni.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera