Interpolacija! Omiljena riječ pulskih arhitekata, urbanista, povjesničara umjetnosti i političara iz 1990-ih i 2000-ih, kada su trebali narodu objasniti potrebu za popunjavanjem rupa u tkivu grada. Posebno onih nastalih bombardiranjem saveznika.
Mnoge su pulske interpolacije uspjele, neke baš i nisu, a ima i onih koje još traju. Poput betonskog hotela na pulskoj rivi nekadašnje tvrtke Coden, čija je gradnja počela prije 15, 16 godina, a još nije završena. Hotel je interpoliran u rupu u nizu zgrada, ali ni uz najbolju volju ne može se reći, ovakav kakav jest, da je i uklopljen u tkivo grada.
Hotel je zasad samo pokrpao prazninu nastalu na mjestu austrijske dvokatnice što se oslanjala na Caffe degli Specchi i što ju je avionska bomba srušila u Drugom svjetskog rata. Ta je bomba već nagovijestila neku zlu kob ovog mjesta. Tko zna tko je ovdje izginuo, kakve su sudbine tom bombom ispisane? Tim se pitanjima sigurno nisu zamarala djeca koja su se pola stoljeća potom igrala na ovom mjestu, na zelenoj travi iznikloj iz ruševine i ratne tragedije.
Park s čempresima, omeđen zgradama s dvije strane, zaista je svih tih godina bio rupa u centru grada. Rupa koja se i opet pokazala crnom - u parku je početkom 90-ih u manijakalnom pohodu pod okriljem mraka ubojica nožem nasrnuo na dva mlada života, jedan je i oduzeo. Kakvu to energiju isijava sjecište Rive i Via Stovagnage? Povrh svega, još je i 2006. u prizemlju gradilišta hotela, podignutom na mjestu parka, višestruki ubojica i silovatelj macom na smrt zatukao svoga prijatelja.
Nakon ubojstva na klupi, smjestili su u park veliko admiralitetsko sidro od 12 tona, koje je Puli poklonio Uljanik. I spomen Uljanika već nagoviješta tužnu priču. Zbog gradnje hotela sidro je trebalo maknuti: prvo su ga gradski oci planirali preseliti kod nekadašnjeg Ureda za obranu, pa su se nabacivali njime do Riviere da bi ga konačno postavili na raskrižju kod Gradske knjižnice i porezne uprave. I neka je tako - barem se sidro maknulo iz one crne rupe i "interpoliralo" na novoj lokaciji.