Najgori je prazan papir. Istovremeno je zahtjevan i zahvalan. Zahtjevan jer ti ostavlja tu apsolutnu odgovornost početka, a ujedno je to i zahvalna pozicija koja dozvoljava svojevrsnu slobodu - kako se uzme. No, jedno je metafora, drugo je praznina svakodnevice.

Jednom je jedan pisac u strahu od virusa cijeli život proveo omotan u dekicu i sterilnost svoga doma. Oko njega se umiralo, a on je ostajao netaknut. Zaštićen svojom dekicom i doživjevši dugu starost netko ga upita da napiše svoj život, a on shvati da nema što napisati, da iza zaštićenog života ostaje prazan papir.

Nije to sada nikakva antivakserska ili antikorona propaganda. Na tu me pričicu podsjetio prazan oglasni stup na Punti. Bjelina, praznina. "Života" nema, događaja nema. Zadnji su bili ljetni koncerti na Kaštelu. Nekada su u ovo "mrtvo doba godine" stupovi vrištali plakatima - Dara Bubamara, Sandra Afrika, Sandi i neka imena za koje prosječni konzument misli da su izmišljeni tabloidni akteri koji nemaju uporišta ni značaja u realnosti. U ovo su doba tribute bendovi gažirali između dviju sezona. Student partyji, Susreti (de)generacija izlazili su na uši i izazivali podsmjeh u stilu zabave za luzere. I mislio si da je loše, da gore ne može.

A ponavlja se ona - uvijek može gore. Gore od kvazi nečega je ništa. Gore od polupraznih ulica su prazne ulice, a gore od loše zabave je apsolutna tišina. Da mi je netko rekao da bi me ikada razveselio Susret generacija, poslala bih ga na psihijatrijsko vještačenje. Generacijo, oglasi se!

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera