Đuru sam nedavno upoznala. Nevjerojatno je brbljav, glasan. Stalno nešto krešti. Ali u tome je i njegov šarm. Tržnica mu je baza. Ne propušta ni jedan dan. Šeće se gore, dole. Svi ga znaju. Izbirljiv je i pazi kako se hrani. Obožava čvarke. Bijeli kruh ne voli. Preferira onaj zdraviji, crni, integralni - otkriva mi nedavno jedna prodavačica s tržnice.

Dok su neki iz njegova društva ludi za junk hranom - pizzom, pekarskim proizvodima i svemu nezdravom, Đuro je na trendovskoj paleo prehrani - čvarci, ribica i to ona divlja, ne iz uzgajališta. Pazi se. U dobroj je formi. Fit, pomalo gizdav, spreman na ulet. Nikad se ne zna...

Vidjela sam Đuru jučer. U ovoj gradskoj sablasnoj tišini stajao je ispred moje zgrade. Nije mi bilo jasno što radi u mom kvartu jer mu je baza tržnica. Gledala sam ga je li to on, na udaljenosti koja sada nije znak pristojnosti već sigurnosti. Nisam mu se približavala jer se nikada nismo službeno upoznali. Znam ga iz đira po tržnici. Jedan od onih koji je uvijek tamo. Svi ga znaju, najčešće je na desnoj strani kada se ide iz zgrade tržnice prema sablasnoj robnoj kući.

Prepoznala sam ga po onim bijelim točkama koje mu daju takav šarm, na crnom ogrtaču. To je kao neko njegovo ordenje. Kažu da mu svaka točka znači jednu godinu. Prepoznala sam ga i po kreštavom glasu. Mrmljao je sebi nešto u bradu. Stajao je i pričao, dosta glasno. No, ovoga puta sam. Djelovao je kao da se izgubio. Možda je krenuo u predgrađe, do supermarketa gdje ima ljudi. Fale mu, jer tržnica je zatvorena i prazna. A u trgovinama ima čvaraka i kruha koji poželiš. Možda nešto ubaci u kljun. Da, u kljun, jer je gladan.

Đuro je galeb. Ne onaj metaforički, ljetni, spreman za zgodne ribe koje ga hrane i kod kojih prezimi. Đuro je ptica, legenda s pulske tržnice. Mali šef koji hoda amo i tamo. I sada je sam. Fale mu ljudi. Nema s kim pričati jer se razgovori sada vode u zatvorenom između četiri zida. Đuro ima pet godina, toliko je barem tih točaka na njemu. Ne znam koliko je to u ptičjem svijetu. Prepoznala sam ga po brbljanju i točkama. Jedino fali tržnica - i njegova Đurđa, maca.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera