"Gledam grupice turista kako kisnu na Forumu, baš mi ih je žao", kaže kolegica i izazove niz samilosnih uzdaha i jecaja u redakciji. Jadni turisti, pate pod kišom, a uplatili su proljetni aranžman u sunčanoj Istri. Da, vjerujem da im je strašno, ali valjda sam cijepljen protiv turizma i ni uz silnu želju ne mogu proizvesti uzdah kojim bih pred kolegama iskazao lažno suosjećanje i sakrio svoje pravo lice. A pravo lice im kaže: Baš me briga za turiste!

Kisnemo i mi koji smo se veselili toplom proljeću, kisnu nam i djeca dok odlaze u školu, kisnu nam i voćke sa svojim zbunjenim cvjetovima, a trava nam buja, pa kosimo i kosimo... Turisti će se vratiti na svoj pokisli sjever i uplatiti novi aranžman u, recimo, Španjolskoj gdje će im baterije napuniti natprosječne temperature. A gdje da mi odnesem svoje voćke da ih sunce ugrije?

Bili smo mladi novinari, urednici bi nas poslali po terenu da sakupljamo primjedbe čitatelja na komunalne probleme po Puli i široj okolici. I dočekali bi nas sugovornici koji su se žalili na blatnjave ulice, raskopane ceste, smeće u susjedstvu, zarasle zelene površine… Sve to da bi nas pred kraj priče šokirali svojom percepcijom problema: "Što bi turisti rekli da to vide?". Kao da turisti plaćaju komunalni doprinos i naknadu, kao da unuci turista gacaju blatom do škole i vrtića. Kao da su vlastite zahtjeve za boljim životnim standardom morali opravdati potrebom da se svijetu pokažemo boljima nego što jesmo.

U onim rijetkim turističkim trenucima ne želim da me netko u stranim krajevima smatra turistom, ne želim da me sažalijevaju kada pokisnem ili tumaram bez cilja, ne želim da se prave da im je do mene stalo. Ne znam razmišljaju li tako i naši gosti, ali mnogi imaju ispaćen izraz lica kojim kao da vrebaju sažaljenje domaćina. Ili da nas potaknu da prostremo svoje jakne na mokro tlo kako bi preko pulskih lokvi gosti prešli suhih sandala. 

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera