Piše Vanesa Begić
Stalna na tom svijetu, samo mijena jest
(Arhiva Glasa Istre)
Bila su drukčija vremena. Koliko često čujemo tu rečenicu, argumentirano ili ne, posebice kada se odnosi na razne aspekte života u jednome gradu. Dok neki s nostalgijom gledaju i na fotografije lokacija u starogradskoj jezgri gdje se koje desetljeće unazad čak parkiralo automobile i koje su bile otvorene za promet, drugi jedva čekaju dan kada će još više ulica u gradu biti zatvoreno za promet, ali s time da bude više parkirnih mjesta i sve komotnije, makar nekom čarolijom tu parkirali.
Pa i usred Arene. Treći predlažu da prostor Uljanika bude parkiralište, besplatno po mogućnosti, i da sve bude »na dva koraka« od centra. Automobili umjesto brodova. Dok neki pak čekaju povratak brodogradnje na velika vrata, u pravom smislu, (gotovo) kao nekad. Više industrije. Ne, zaboga, zagađuje. Više turizma. Ma ni to nije previše, rekli bismo, ekološki. Više hotela? Pa niti ove postojeće nije lako napuniti, osim za ona dva mjeseca prave špice. Više turizma. Kako više turizma bez više hotela, kako bez parkinga, kako bez... vizije?
Dati novo ruho starogradskoj jezgri, od fasada na dalje, dati novi život usponima, malo više svjetla, vratiti život put centra, put jezgre, duše, srca grada. A taman zaživjeli kvartovi. Dođi u kvart. Iako su mnogi kvartovi postali tek spavaonice. Ili ipak nisu? Ima li tu života, nečeg što razlikuje kvart od kvarta, da ne bude tek sterilan niz zgrada, bezličnih, istih?
Nekada su mnogi jedva čekali otvorenje trgovačkih centara izvan grada, da se i tamo otvori »život«, a sada treba život vratiti starogradskoj jezgri, ili pak da se »život« odvija na više relacija. Više nijansi življenja. Tako i tako, sve se te nijanse, razine, odvijaju u virtualnim svjetovima u isto tako virtualnim mrežama gdje su svi znalci, gdje su svi živjeli u Puli od prije izgradnje Arene, svi arhitekti, urbanisti, eksperti za sve. A obećanja na sve strane, oduvijek. Stalna na tom svijetu, samo mijena jest. Ili se i po tom pitanju nešto promijenilo? (Ne)moguće? I to je (ne)upitno. Kolikogod banalno zvučalo, a da se proba pronaći ono najbolje u svemu? Ili nema života od sjećanja?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
