Kada je u filmu tišina, publika zadržava dah, a pritom nitko ne želi biti prvi koji će pustiti glas jer će u tu osobu pogledati svi. Tako da mislim da je to vrlo korisno oruđe u arsenalu zvučnih efekata * Znam koliko sam dobar i to ne trebam govoriti drugima. Također, ako redatelj želi imati nešto bez zvuka, neka mu bude. Ako misli da je glazba u njegovom filmu važnija od zvuka, isto neka mu bude. Kako god želi, on je tip za kojeg na špici piše da je snimio film. To je vezano uz taj autorski pristup. To što svaki redatelj želi bi auteur filmaš, ne znači da on to doista i jest

Iza dizajnera zvuka Eddyja Josepha je pet desetljeća karijere i rad na nekim od najvećih filmskih hitova kao što su "Casino Royale" i "Zrno utjehe" iz serijala o Jamesu Bondu, zatim "Ponoćni ekspres", "Harry Potter i kamen mudraca", "Studengora", "Evita", "Batman" i drugima. Za dizajn zvuka na "Casino Royale" nominiran je za nagradu Emmy, što se smatra televizijskim Oscarom, a osam puta nominiran je za nagradu Britanske akademije za film i televiziju od čega je tu nagradu dvaput osvojio i to za "Casino Royale" i "Pink Floyd: The Wall". Joseph je bio gost Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (ISFMF) koji se održao u Puli sredinom listopada. S obzirom na posao koji se bavi, nije toliko slavan kao neki redatelj ili glumac, ali njegov posao nije manje važan, što neki redatelji baš i ne shvaćaju, kako nam je sam ispričao u razgovoru.

- "Casino Royale" obiluje akcijom pa me zanima je li vam teško bilo raditi na njemu, kreirati i povezati sve te zvukove?

- Prije svega, teškoća je bila u tome što je to bio prvi film o Jamesu Bondu na kojem sam radio. Morao sam održavati zvuk koji je morao biti vrhunski i bilo je pitanje kako da poboljšam zvuk pa sam slušao stare Bondove filmove. Scenarij je bio vrlo uzbudljiv, a onda sam morao čuti i što redatelj želi, no to je problem jer s njim nisam imao puno kontakta za vrijeme snimanja. Redatelj može biti bilo gdje u svijetu dok snima, pa sam ga prvi put sreo u Pragu za vrijeme snimanja "Casino Royalea". Montažer mi je dao nekoliko scena, bilo je to šest mjeseci prije nego je film prikazan. Moj suradnici i ja smo to složili, dio toga odnosio se i na uvodnu scenu koju sam prikazao na svom masterklasu u Puli. Montažer je to vidio i bio bijesan, rekao je da je to grozno i uopće nije dobro te se pitao zašto nas je angažirao. Bio je potpuno u pravu. To što smo napravili bilo je složeno kao privremena snimka, a njemu je trebala završna snimka. Nakon toga smo snimili sve što je trebalo, od zvuka koraka, do zvukova koje smo mogli snimiti u studiju kao i neke koje smo morali snimiti vani. Morali smo se snaći s onim što smo imali i popuniti rupe ili pojačati postojeće zvukove. Tako da smo tada napravili kako treba i to je bio naš koncept kako da napravimo cijeli film. Nismo išli za tim da odradimo pojedine dijelove, nego smo to što smo radili odlučili napraviti dobro. Radio sam svaki dan od svibnja do premijere koja je održana u studenom u tri kina na trgu Leicester u Londonu, a na te je premijere došlo pet tisuća ljudi. Morao sam se pobrinuti da zvuk koji oni čuju u kinima bude sličan onom kojeg smo montirali u studiju.

- Je li vam teže bilo raditi na akcijskim filmovima ili na glazbenim kao što su "Evita" ili "Pink Floyd: The Wall"?

- Zvučat će čudno, ali na "Eviti" je bilo užasno teško raditi zato što je postojao playback surround kroz cijeli film. Bila je možda jedna scena koja je snimljena uživo. Na početku filma Evita umire, pa ide procesija argentinske vojske, kola, konji, gomila tako da nisam mogao iskoristiti ništa od izvornih zvukova jer je već bila snimljena glazba tako da sam morao rekreirati apsolutno sve i to je bilo jako teško. Osim toga, redatelj Alan Parker s kojim sam već radio na drugim filmovima i koji je uvijek imao jasno ideju što želi, rekao mi je da ne zna što želi čuti. U ostalim filmovima koji su mjuzikli ili djelomično mjuzikli, najteži dio je snimiti zvuk koraka. Volim raditi na obiteljskim dramama u čemu uživam više od svega zato što mogu biti kreativniji u stvaranju atmosfere i govorim ljudima na predavanjima kako da smjeste scenu u kontekst i da obrate pažnju na okruženje. Uz to, važno je i stoljeće u kojem se film ili scena odigravaju, ili godina ili pak godišnje doba. Događa li se scena u gradu, selu, u prirodi? Te informacije morate prenijeti publici da se ona to ne pita i da ju to ne udalji od filma. Ako to nije jasno, onda scena gubi na važnosti. Volim raditi takve scene, pogotovo one u kojima se ništa ne događa.

- Na kojem projektu vam je bilo najteže raditi?

- Uh, ne znam… Možda mi je bilo najteže na prvom filmu na kojem sam radio kao supervizor, a zvao se "Pucanj na mjesec" iz 1982. Bilo je teško, jer nije imao glazbenu podlogu, što nisam znao kada sam počinjao raditi. Morao sam kreirati atmosferu tog filma čija se radnja događa u sjevernoj Kaliforniji. Srećom, uspio sam uvjeriti producente da me puste da odem i dva tjedna slušam i snimam zvukove. Važno je slušati ono što je stvarno i onda te zvukove moći prilagoditi kako želite. To je bio prvi film koji sam napravio sam, snimio sam dijaloge pritom ne znajući sa sigurnošću da je to što radim sasvim dobro jer takvo što nisam radio prije. Radio sam prije toga dijaloge, efekte, Foley zvukove iz svakodnevice, ali pojedinačno, nikada sve zajedno do tog filma.

- S druge strane, radili ste na filmu "Harry Potter i kamen mudraca" za koji je glazbu napisao John Williams i ta je glazba dominirala filmom tako da vi niste imali puno prostora. Kako ste se tu snašli?

- Williams nije pustio puno rupa. Morate učiniti najbolje što možete i nadati se da kada bude bio gotov završni miks da će redatelj i tehničar zadužen za miks sniziti glasnoću glazbe i da će se vaši efekti čuti. Na koncu je to volja redatelja hoće li staviti naglasak na atmosferu i emocije ili na preciznost i važnost zvučnih efekata.

- Možete imati film bez glazbe, ali ne možete imati film bez zvuka, zar ne?

- Imate film "Nema zemlje za strance" u kojem ima jako malo glazbe, a puno zvukova atmosfere i to je sjajno. Jako mi se dopalo što sam tu mogao čuti svaku vlat trave kako se miče i to je bilo jednostavno predivno. To je zato što braća Coen daju slobodu dizajnerima zvuka i snimatelju zvuka da sve to stvore i to je fantastično dobro. Zapravo, vrlo je hrabro da neki film nema ni glazbu ni zvuk jer tišinu možete iskoristiti. Kada je u filmu tišina, publika zadržava dah, a pritom nitko ne želi biti prvi koji će pustiti glas jer će u tu osobu pogledati svi. Tako da mislim da je to vrlo korisno oruđe u arsenalu zvučnih efekata.

- Osjećate li se kao dizajner zvuka na filmu kao ono što mi nazivamo "drugom violinom", s obzirom da niste toliko poznati kao npr. redatelji ili glumci?

- Apsolutno se tako osjećam. Tek povremeno situacija je drukčija, primjerice kada sam radio s Jeanom Jacquesom Anaudom na filmu "Neprijatelj pred vratima". U Francuskoj smatraju da je zvuk vrlo važan i zato nas stavljaju na prvi dio popisa na špici. Anaud jako cijeni zvuk, i dopustio mi je da radim što sam mislio da treba, zbog čega i ja njega jako cijenim. Uvijek znam što treba, ali nije mi uvijek dopušteno to napraviti jer mnogo redatelja se ne razumije u zvuk i ne vode računa o tome dok nije prekasno.

- Morate li podsjećati redatelje da ste i vi bitni?

- Ne, ni u ludilu. Znam koliko sam dobar i to ne trebam govoriti drugima. Također, ako redatelj želi imati nešto bez zvuka, neka mu bude. Ako misli da je glazba u njegovom filmu važnija od zvuka, isto neka mu bude. Kako god želi, on je tip za kojeg na špici piše da je snimio film. To je vezano uz taj autorski pristup. To što svaki redatelj želi bi auteur filmaš, ne znači da on to doista i jest.

Povezane vijesti

• OSCAROVAC STEPHEN WARBECK: Pišite glazbu za koju možete reći da ste ponosni i koja vam nešto znači
• RADIONICA KREAKTIV: Skladali filmsku glazbu
• "Seks, zločin i politika" - filmska glazba Alfija Kabilja uskoro na vinilu