Mladen Đaković: Ako postoji Bog, sigurno ima smisla za humor

(Foto Zoran Vujić)

"Ćemo Ben" naslov je debitantskog albuma istarskog glazbenog kolektiva Tacoor, koji je u digitalnom izdanju objavljen u studenom, a CD izlazi u četvrtak, 12. prosinca, u izdanju Croatia Recordsa, te se može nabaviti putem webshopa. Predvođen Mladenom Đakovićem Mlaggiom, ovaj sastav stvara i izvodi funk, hip-hop, crossover, dub, trap uz različite prizvuke popa osamdesetih, što se može čuti i na 15 pjesama koje donose na albumu.

Iako do sad Tacoor nisu imali službeno izdanje, objavili su sedam službenih singlova za koje su snimljeni i spotovi, a zanimljivo je da imaju respektabilnu bazu fanova, što se moglo vidjeti i na koncertima s kojima su krenuli prošle godine. Bio je to povod za razgovor s Mladenom Đakovićem, dobro znanom redatelju dokumentarnih filmova i spotova, koji je ujedno začetnik i frontman Tacoora.

Lo-fi priča

Naslov albuma "Ćemo Ben" je trdo istrijanski, a Tacoor predstavlja moderan zvuk i žanrovski poprilično specifičnu i prepoznatljivu kombinaciju. Kako je uopće krenula cijela priča?

- Bilo je to 2008. ili 2009., kad sam se počeo baviti video snimanjem. Želio sam nekom bendu snimiti spot, ali mi nitko nije dao priliku, pa sam osmislio svog lika koji se zvao Shoopak Tacoor, pa sam snimao i objavljivao kratke lo-fi videe na YouTubeu, i već tada se skupila baza ljudi koji su to pratili.

Godine 2013. sam skupa s dijelom banda Cirkus napravio band koji se zvao Shoopak Tacoor. Imali smo par koncerata, no nakon toga se sve nekako rasplinulo, tako da sam se ja profesionalnije počeo baviti snimanjem spotova, tako da mi je ova glazbena priča ostala kao nekakav projekt.

Također, počeo sam raditi reporte i aftermovie s raznih festivala diljem Europe, a kako sam radio i intervjue s raznim bendovima, često sam im pokazivao i videa mog glazbenog projekta, i većina su me pitali zašto ne krenem ozbiljnije s time, no i dalje sam to smatrao lo-fi pričom. I onda sam 2018. i 2019. godine skupio ekipu, te su svi oni i danas u bandu. Nisam ih birao samo po glazbenom umijeću i afinitetima, već mi je bilo važno i kakvi su ljudi, tako da su svi otkačeni.

Pa recimo samo tekstove koje pjeva Petra Šugar - pa ne može to pjevati neka "klasična" pjevačica! A Petra je savršena za to, i glasom i stasom i svojim mindsetom. Godine 2019. smo krenuli snimati demo snimke, potpisali smo ugovor s Croatia Recordsom, pa je 2020. objavljen prvi singl i spot za "Ruke gore", gdje je i prvi put predstavljen kompletno cijeli projekt, kako to vizualno izgleda a i zvuči.

Onda je došla pandemija, a i Petra je zatrudnila, tako da je band dvije godine bio na pauzi, ali nismo se time previše opterećivali, jer sam istovremeno imao i brojne druge projekte. U tom razdoblju smo objavili par spotova, čisto da budemo prisutni, i zezali smo se da čekamo istek ugovora da album objavimo u zadnji tren. I na kraju je stvarno ispalo tako!

Objavljivali smo singlove i spotove, a tada nas je zvao Vanja Kauzlarić koji se opraštao od Kluba Palach gdje je organizirao koncerte, a s obzirom da je naš fan, poželio je da nastupimo - tako da je nama to bio prvi koncert, a njemu zadnji u Palachu. I to je bilo to - prošle godine u studenom smo prvi put nastupili. Moram priznati da mi nije bilo svejedno - iako sam navikao biti pred kamerom, nisam ja frontman, a da ne kažem da u svim pjesmama ima ogromna količina teksta, i da treba stati pred publiku, pratiti sve, komunicirati s njima...

Sjećam se tog samog izlaska na pozornicu, noge si gledam i razmišljam si - ma šta ovo meni treba s 50 godina?!? Međutim, 20 sekundi je bilo dovoljno - ja sam nešto rekao, publika je odgovorila, i to je bilo to! To je bio prvi koncert, koji je bio fenomenalan, i nakon toga smo samo nastavili s koncertima.

Paralelno s time krenulo je finaliziranje albuma, snimili smo sve dionice koje su nedostajale, Petra se u međuvremenu vratila, počeli smo vježbati i širiti repertoar, a grupi su se pridružili basist Alen Bernobić i saksofonist Vedran Mijić, nastavili smo s koncertima i spotovima, i vrhunac svega je izlazak album.

Oličenje buntovništva

Zašto je na naslovnici albuma fotografija bake s puškom?

- Tu fotografiju sam slučajno vidio kod jednog Nizozemca koji se doselio u Lovreč, i on mi je rekao da je to fotografirao drugi Nizozemac koji se doselio negdje kod Bosiljeva. Uglavnom, sve sam ih našao i dobio dozvolu za korištenje te fotografije koja je snimljena negdje kod Karlovca.

Na fotografiji je mlinarica, jedna od posljednjih koja je radila na onim pravim mlinovima, ali samo kad bi došli turisti ona bi vadila tu pušku i slikala se s njom. Ta fotografija mi je pravo oličenje buntovništva, i nije bilo dileme da mora biti na naslovnici albuma.

A otkud naziv albuma "Ćemo Ben"?

- Kad smo raspravljali o nazivu albuma, predložio sam "Ćemo Ben", i to s razlogom - jer takav nam je bio mentalitet, kao ćemo ben snimiti taj album. Mnogi ne znaju što znači "ćemo ben", ali onaj opis koji kaže da se to dva subjekta dogovaraju oko neke radnje u budućnosti pri čemu je i subjektu A i subjektu B jasno da od toga neće biti ništa - to mi je toliko dobro, a ujedno i univerzalno.

Super je što ljudi ne znaju što to znači, a kad im objasnim, često svatko u tome prepozna neku svoju logiku. A uostalom, i cijeli proces od stvaranja banda preko snimanja demo snimki okupljanja ljudi i do izlaska albuma - pa sve to je godinama trajalo.

No, sve je to bilo dio procesa - objavili smo sedam singlova i spotove za njih, tj. osam pjesama, a mnogi su nam spočitavali zašto već tada nismo objavili album. Nismo htjeli žuriti jer smo imali još pjesama za album, a sad kad je album objavljen, imamo još tri nove pjesme koje nisu stale na album, a koje se mogu čuti na našim koncertima.

Zvučite kao poprilično spontan i kreativan kolektiv…

- Moram istaknuti važnu ulogu čovjeka koji nam je oblikovao zvuk, napravio sve aranžmane te miks i produkciju - on je Davorin Poropat, i on sve to radi toliko drugačije od svih ostalih. Meni u današnjoj glazbi zvuči sve isto, zbog nekih produkcijskih trendova koje većina primjenjuje.

No, Davorin uopće ne sluša mainstream produkciju i ne povodi se nikakvim trendovima, tako da je stvorio apsolutno autentičan zvuk i aranžmanska rješenja - i sretni smo kad nam netko kaže da nitko ne zvuči tako. U Tacooru sviramo glazbu kakva se nama sviđa, s time da uvijek to nekako napravimo na svoj način, pa se primjerice unutar jedne pjesme promijene tri žanra - krenemo s trapom, pa prijeđe u pop, pa u disco i na kraju crossover - ali sve je to lijepo posloženo.

Imate popričan broj pratitelja na Instagramu…

- Snimam filmiće, recimo odem negdje, uzmem mikrofon, kameru i akustičnu gitaru, i snimim 50-ak sekundi, u kojem su ta neka pitanja - recimo, nedavno sam postavio pitanje - mačke uvijek kad padaju, dočekaju se na noge. A tost uvijek padne na namazanu stranu. Što bi se dogodilo kad bi mački zalijepili tost na leđa?

I takve neke gluposti koje mi padnu na pamet, a ljudi to vole komentirati, pa katkad znamo i te komentare implementirati u naše pjesme, toliko je dobra interakcija.

Profesori

Ali zapravo ti si cijelu priču pokrenuo isključivo jer ti je fora…

- Pa naravno, a kad se radi takvo nešto ničim forsirano, pa to mora uspjeti. Zamisli kad sam deset vrhunskih muzičara uspio "zaraziti" ovom pričom i da se priključe band - ja znam nešto malo svirati, ali stvarno se ne mogu smatrati glazbenikom.

Pa ja ne znam ni gitaru naštimati! Ali uspio sam ih privući nekom svojom vizijom, kao i sve to prenio Davorinu Poropatu i ostalima da to sve zaživi, a od nekog hobija koji je to nekad bio, Tacoor je sad prerastao u nešto puno veće, i ja se zadnja tri mjeseca bavim isključivo time.

Tvoji reelsovi na Instagramu izuzetno su duhoviti, a svoj smisao za humor utkao si i u tekstove pjesama Tacoora, te uz sjajnu svirku zasigurno u prvi plan dolaze tekstovi koji na sarkastičan i ironičan način propituju stvarnost oko nas…

- Nije prvoloptaški, a i ako nešto kritiziram, nikad to nije jednosmjerno, jer je uvijek prisutna doza autoironije i uvijek se našalim i na svoj račun. Meni nikad nije bio uzor neki glazbenik ili band, već Monty Python.

Sve mi to dolazi spontano - recimo pjesma "Za*ebačka banka" je od riječi do riječi napisana kako se to stvarno i dogodilo. Objavio sam na Fejsu kad sam imao problem s bankom, i kad su krenuli komentari ljudi, to me motiviralo da napišem pjesmu.

Nisu sve pjesme vezane za događaje iz stvarnog života, ali često se tu nađu događaji u kombinaciji s fikcijom. Ja u životu uvijek vidim takvu nekakvu komično-ironičnu perspektivu, i to me zabavlja i veseli, a i uvijek sam u društvu bio onaj koji sve nasmijava, a sad imam još jedan medij kroz koji to mogu činiti.

Mogao sam sve te pjesme objaviti davno na nekakve matrice, ali ja ne bih bio zadovoljan, i zato sam odlučio okupiti band sjajnih glazbenika - a mnogi su mi govorili da je nemoguće okupiti takav band od 11 ljudi. No, na svakom koncertu smo do sada uvijek bili u punom sastavu.

A rijetkost je da svih jedanaest ljudi vjeruje u ovaj projekt svih ovih 6-7 godina - a to su pjevačica Petra Šugar, bubnjar Davorin Poropat, basist Alen Bernobić, gitarist Alan Rešidović, klavijaturist Zoran Sedlanić, perkusionist Ivan Laus, saksofonisti Luka Vrbanac, Vedran Mijić i Jurica Prodan te trubačica Flora Franjul. A razmišljamo i da nam se pridruži i dvanaesti član benda… A zanimljivo je da su gotovo svi u bandu i profesori ili vode glazbene radionice, a ja sam diplomirao razrednu nastavu.

Spomenuo si Monty Python kao uzore. Koliko nam nedostaje zdravi humor u današnje vrijeme i kako se to odražava na glazbenu scenu? I kakva je budućnost bandova koji slijepo prate trendove u svom stvaralaštvu?

- Bandu, a i meni osobno, zdravi humor su najvažniji. Možda malo kasnimo, jer sad je došao neki drugi trend, gdje dominira trap i sve nekako zvuči isto. Ali mislim da se već događa zasićenje, kao što se dogodilo devedesetih s CRO danceom - četiri godine bila je prisutna hiperprodukcija takve glazbe, koja je na kraju "pojela" sama sebe.

Mislim da je takva situacija i danas, a i da su se zaželjeli prave svirke, britkih, inteligentnih i duhovitih tekstova, a zaželjeli su se najviše humora i zezancije. Jer, humor je odlika inteligentnih ljudi, ali meni je to nekakva najfinija, čak metafizička energija. Iako nisam vjernik, rekao bi da ako postoji Bog, sigurno ima smisla za humor.

Danas se sve više glazba sluša digitalno. Je li objava albuma neka osobna satisfakcija?

- Apsolutno! Ja sam starinski tip, koji uzme CD, otvori booklet, čitam tekstove… Možda smo arhaični, ali čekam da izađe CD da ga mogu odnijeti meni dragim ljudima, a ne da šaljem link. U nekoj budućnosti u planu je i vinil.

Kakvi su planovi?

- Sad slijedi promocija albuma, već imamo dogovorene neke koncerte na proljeće, između ostalog u Klubu Kotač krajem veljače u Puli, u Palachu u Rijeci, u ožujku na Teranino festivalu u Balama… a na ljeto namjeravamo svirati na festivalima, gdje možemo našu glazbu predstaviti što većem broju ljudi. Istina je da je usko tržište za pjesme na hrvatskom jeziku, no dobro smo primljeni u cijeloj regiji.

Ostalo nam je još pjesama koje nisu stale na prvi album, tako da brzo krećemo i sa snimanjem drugog albuma, a namjera je da idemo više ka live zvuku. Sve je sad nekako krenulo, a kad razmišljam, i da smo htjeli ranije, zbog raznih faktora teško bi sve tako izrealizirali, tako da je album baš trebao izaći sada.

Imaš vrlo prepoznatljivi scenski outfit - Yassa trenerke…

- Ma to tražim i kupujem na području cijele bivše Jugoslavije!

A koliko imaš perika?

- Dvije, a donedavno sam imao samo jednu. Nigdje ih ne mogu naći! Najbolje je što poslije svirke stavim onako znojnu periku u neki kofer, pa zaboravim na nju, a kad otvoriš - kao da je mrtvi dabar unutra! A i svaki put si moram maskarom nacrtati zulufe i bradu, da bude kompaktno s perikom.

Plodno tlo

Puno je posla i energije da bi funkcionirao ovakav band…

- Jest, ali mene to veseli više nego išta. Doživio sam satisfakciju s brojnim stvarima što sam radio, ali ovakvo nešto direktno, kad vidiš da publika zna tekstove i da uživaju, to je meni nešto najbolje što postoji. Jer ti se nešto trudiš, pišeš pjesme, cijeli proces dok se to snimi, objavi… i onda se to pusti na radiju, i misliš da je to gotov proces. Ali nije - jer to je to kad ti na koncertu publika to prepozna i vrati tu energiju.

Ti živiš u Poreču, a članovi banda dolaze iz cijele Hrvatske…

- Dolaze iz Varaždina, Koprivnice, Čakovca, ja sam iz Senja… Istra nam je, kao multikulturalna sredina kakva jest, dala plodno tlo da se mi svi mi tako različiti tu spojimo, a tu je i ta neka istarska energija koja ti dopušta da budeš svoj, pa je nekako prirodno došlo da se smatramo istarskim kolektivom.

Grupa je počela kao Shoopak Tacoor, no skratili ste ime banda. Zašto?

- Moja prva ideja je da budemo Shoopak Tacoor, no bio sam svjestan da s takvim imenom bi ostali vječiti demo band, no ne bi došli do šire publike. Mnogi su mi govorili - imaš 50 godina, i imaš jednu šansu ako želiš nešto napraviti, tako da sam malo popustio u svojim principima i odlučio da se grupa zove Tacoor. I činjenica je, da nismo sad uspjeli napraviti sve ovo što se sad izdogađalo, ja bih raspustio band.