Kafić Mani otvorio sam još 1989. godine u umaškom starom gradu uvijek u nadi da će devastirana povijesna jezgra postati živo povijesno središte grada. Nažalost, zgrade se urušavaju i danas je još zapuštenija. Zatim kafić prerasta u pizzeriju, a od 1999. godine pizzeria se preorijentirala u restoran sa šest dvokrevetnih soba na katu

Obiteljski obrt „Ma-ni“ u vlasništvu Marina Paretića započeo je s radom prije 30 godina. O počecima, razvojnom putu i planovima razgovaramo s vlasnikom, bivšim rukometašem, judašem, brodograditeljem, ribarom, ali najviše cijenjenim ugostiteljem na Umaštini.

Želite li pobjeći od stresa i osjetiti se spokojno i umirujuće, upamtite ime restorana A casa u Grupiji koji se nalazi na cesti Plovanija - Savudrija. U pitomoj prirodi, svojim vizurama podsjeća na istarsku ladanjsku vilu koja jamči skrovito utočište od urbane vreve. Sjedimo na terasi uz bazen gdje se zrcale sunčeve zrake i mreška bistra voda. Vlasnik Marino Paretić donosi bocu malvazije Collisa i razgovor teče glatko kao što vino klizi niz suho grlo. Otkriva nam da je sam autor cjelokupnog arhitektonskog rješenja i interijera ispunjenog detaljima pronađenim u starim istarskim kućama na Gornjoj Bujštini koji u pogledu promatrača prizivaju nježna sjećanja na prošlost. Paretić je priznati umaški ugostitelj, svojedobni predsjednik Ceha ugostitelja pri Obrtničkoj komori Istarske županije, nadaleko znan i po svom originalnom umjetničkom dizajnu što objektu daje poseban šarm. Šank u obliku guca, restaurirani antikni namještaj, keramika u boji terakote, dijelovi namještaja iz razdoblja arte povera, tavelice iz starih kuća uz isklesane detalje od kamena svojom razigranošću daju podjednaku mediteransku atmosferu interijeru i eksterijeru lokala.

Osam godina renovirao kuću

- Ovo je bila ruševna kuća u kojoj se nekad nalazila oštarija. Osam godina sam je renovirao vođen idejom da u njoj preslikam Istru u malom. Stoga sam na ulazu u restoran objesio ulje na platnu mog vrlog prijatelja slikara Zota iz Rovinja na kojem se nalazi hiperrealistički mozaik motiva iz Istre kao glavnih slikovnih zapisa Poluotoka: bukaleta, boškarin, koza, barka, kažun, istarska kuća s baladurom, dva grozda, morski žal, obrisi Motovuna u daljini... Na katu iznad restorana uredio sam deset prostranih dvokrevetnih soba, a u prizemlju je smješten lovački apartman. Za potpuni eko - health inspiration gostima je na raspolaganju i salon za masažu. A casa je udaljena sedam kilometara od graničnog prijelaza, dva kilometra od hotela Kempinski i golf terena, osam kilometara od savudrijskog svjetionika te isto toliko od centra Umaga. Nalazi se na dva kilometra od Kanegre, najljepše plaže u ovom dijelu Istre, naglasio je Paretić dodavši da se ovdje gosti osjećaju kao u izmaštanoj zelenoj pejsažnoj atrakciji, a opet blizu svih važnih punktova koje Umag kao turistička destinacija nudi.

- Na jelovniku su zastupljena tradicionalna istarska jela koja naš chef Vjekoslav besprijekorno priprema sa svim istarskim namirnicama. Uglavnom su to jela na bazi tartufa, šparoga, boškarina, domaće tjestenine, šuga od domaćih kokoši, divljači, odresci s gljivama i druge delicije od mesa dobavljenog sa susjedne farme... Na meniju su brojni morski specijaliteti, a može se naručiti i jastog. Poštujući tradiciju chef je osmislio neke nove interpretacije jela inspiriran namirnicama iz prirode koje nam daruju pojedina godišnja doba, čime je osobito razveselio istančane gurmane. Uz sve to nudimo vlastitu pekarsku priču - domaći kruh sa dodacima luka, šparoga pa čak i špalete, iznosio je Paretić pohvalivši za osmišljene gastronomske majstorije voditeljicu restorana A casa, kćer Martinu. Tradiciju i znanje pripravljanja istarskih jela stekla je od none Marije i to umijeće podigla do fascinantnih kreacija. Uz sve to Martina je zadužena za slatka iznenađenja, domaće kolače i desertne varijacije poput torte raffaello od vanilija kreme s laganom teksturom i kokosom, jaffa torte od domaćih naranača i kreme od tamne čokolade do domaćih sladoleda. Kao dodatak jelima poslužujemo i fior de sal, cvjetnu sol iz Piranskih solana, nizao je Paretić uz pripomoć kćeri Martine.

Vinska karta u restoranu se uglavnom sastoji od najčuvenijih malvazija, merlota i terana nagrađivanih istarskih vinara.

- Bavim se i maslinarstvom pa ćete na stolu u restoranu pronaći moje maslinovo ulje Paretti, govori nam znalački te zatvara poglavlje o restoranu A casa i okreće stranicu povijesti na 1989. godinu kada je u stvari započeo bavljenje ugostiteljstvom.

Od kafića do restorana

- Moje malo ugostiteljsko carstvo zove se obrt „Ma-ni“ po početnim slovima imena mojih kćeri Martine i Nine. Startao sam kao ugostitelj 1989. godine u kvartu stari grad gdje živim od djetinjstva, uvijek u nadi da će devastirana povijesna jezgra postati ono što zavrjeđuje imati svaka kulturna sredina - živo povijesno središte grada. Nažalost, naočigled se zgrade urušavaju i danas je još zapuštenija. Emocionalno vezan za to mjesto odrastanja, odlučio sam ovom spomen dijelu grada udahnuti život i privući tako turiste te svoje Umageže, a osobito mlade. Prvo sam 29. lipnja 1989. otvorio kafić Mani uređen kao ribarski kutak gdje svaki izloženi predmet od kompasa, amfore, starih zemljopisnih karti, maketa brodica, starih mornarskih uniformi, dalekozora i drugih detalja zauzima osobito mjesto na kojem zaziva pozornost gostiju. Tada je Mani bio treći kafić u Umagu, ali za razliku od ostalih jedini je mladima omogućio ugodno druženje i zabavu uz DJ-a. Nudio sam i tipične istarske zalogajčiće (ribekine) koje su guštirali stariji sugrađani. Na meniju je bilo slanih srdela, inčuna, tvrdo kuhanih jaja, pohanih tikvica, patlidžana, bakalara na bijelo, riblje paštete, salate od morskih plodova i slasnih focaccia koje bi planule u trenu. S vremenom je kafić postao fast food lokal. U sljedećoj fazi prerasta u pizzeriju. Prvi smo na Bujštini organizirali dostavu pizze. Vozili smo ih čak u Momjan koji je od Umaga udaljen oko 25 kilometara. Forsirao sam u ponudi domaće istarsko vino, istiskujući viski i štok kao najčešće narudžbe u ono vrijeme. Koncem 1999. godine pizzeria se preorijentirala u restoran sa šest dvokrevetnih idiličnih soba na katu. Zajedno sa razvojem Manija odrastale su i moje kćeri Martina i Nina koje su se samoinicijativno odlučile baviti ugostiteljstvom i tako nastaviti ovu obiteljsku štoriju. Uz moju suprugu Mensuru Glotić preuzele su vođenje Manija da bi mene uskoro, konsenzusom udaljile iz tog ženskog biznisa, pa sam nošen idejama na novim valovima doplovio do projekta A casa daleko od tog ženskog lobija, duhovito zaključuje Paretić.

Nedavnim umirovljenjem njegove su Amazonke prerasporedile poslove, dodaje Paretić. Restoran Mani danas vodi supruga Mensura, a kćer Martina je preuzela restoran A casa, pa je big boss Paretić postao prokurist koji sve prati budnim okom s pristojne distance. Danas u Maniju, bez obzira na vrijeme dolaska, možete uvijek zateći ljubaznu i nasmijanu gazdaricu kako žustrim korakom leti od stola do stola, priskače na poslove u kuhinji, poslužuje na šanku i bez obzira na vidne znakove umora, uvijek je spremna našaliti se.

- Moram kao asa u rukavu sačuvati osmijeh i ljubaznost za gosta, jer to je bila pobjednička karta s kojom sam zadržala goste u ovom dijelu grada od kojega su svi digli ruke. Moj višesmjenski rad u Maniju je garancija uspjeha i postignute razine kvalitete usluge koju moji gosti nagrađuju s najvišim ocjenama na brojnim društvenim mrežama, istaknula je Mensi koju svi od milja zovu tako.

- Danas u Maniju pripremamo jela na bazi domaćih lokalnih namirnica, prije svega iz morskih dubina, zatim sezonskih samoniklih plodova zemlje (šparoge, gljive), mesnih jela, ali i pizza je stala na jelovnik koja je po svojoj kvaliteti proslavila Mani i utrla put svim ostalim jelima. Gosti s djecom vole naručiti pizzu za klince jer to im je najsigurniji izbor. S malim timom stalnih suradnika i chefom Dijanom poštujući tradiciju i zahtjeve gostiju Mani je zauzeo stožernu poziciju u gradu. Pristižu nam gosti iz cijele Europe i to oni iz nešto više socijalne klase. Jedino je Talijanima osjetno pala platežna moć, konstatirala je Mensi i nastavila iznositi svoje buduće planove.

- Turistički trendovi, potrebe i struktura gostiju koji nam dolaze se mijenja. Kada bi iz Grada konačno krenuli s rekonstrukcijom starogradske jezgre Mani bi doživio svoju novu cikličku promjenu. Prerastao bi u mali, eko- obiteljski hotel sa zdravom hranom na meniju, otkriva nam Mensi svoje želje, a Paretić se ubacuje.

- Neopisivo sam zadovoljan i ponosan što svoj uspješan poslovni razvojni put dugujem Maniju koji je unatoč derutnom okruženju dokazao kako se može polučiti uspjeh ako se zna raditi i ulaže puno ljubavi. S mnogo odricanja prometnuo se u mainstream umaškog turizama, zaključuje Paretić.

Nonno Bepi i Nonna Maria

- Neizmjerno volim ovo svoje starogradsko ognjište i zato Mani nisam nikad zatvorio, unatoč kriznim momentima. Naprotiv, ljubav i poštovanje prema tradiciji, starinama, mojim istarskim korijenima i autentičnim ljepotama nagnale su me da proširim djelatnost i na trgovačku, ali sve povezano tradicijskim duhom. U bivšoj postolarskoj radnji mog oca Bepija, nakon njegove smrti, otvorio sam prvi boutique soli u Istri, Nonno Bepi, a potom i Nonna Maria (ime majke) nudeći autohtone proizvode s kojima se možemo podičiti. Želio sam da gosti kupuju izvorne suvenire od istarskih proizvođača vina, likera, maslinovih ulja, sireva s tartufima...Pretežito su u ponudi zastupljeni proizvodi na bazi soli iz Piranskih solana. Prodajemo slane sapune, balzame s eteričnim uljima od mediteranskih biljaka, razne kreme za lice i tijelo, kuhinjsku sol, soli za kupke, tamne čokolade s dodatkom soli, specifičnu cvjetnu sol pri čemu sam podučio naše ugostitelje da ju koriste kao dodatak određenim jelima jer je obogaćena magnezijem i kalcijem. Specijalizirane trgovinice vodi moja mlađa kćer Nina, kazuje Paretić i tako za kraj, u obiteljsku sliku "naših 30 godina" dodaje još portret Nine stavljajući time simbolično okvir na fotografiju ove poduzetničke obitelji.

- Svojim Umagežima i vjernim gostima zahvaljujem na svekolikoj podršci kroz sve ove godine i pozivam ih da se u pridruže proslavi našeg tridesetog rođendana. Riješeno! To je uzrečica po kojoj sam poznat, uz osmijeh će Paretić.

Povezane vijesti

• LISTOVI DOPLIVALI U DEVET RESTORANA BUJŠTINE: Jesenske čarolije na meniju u konobi Buščina
• Usred noći u Rakovčevoj ulici provalio u restoran i ukrao PUNO HRANE
• POŽAR U RESTORANU NA NOVOJ OBALI U UMAGU