Sjedili smo, moj dobri prijatelj Andrej i ja, i nakon dužeg razgovora o svemu, svačemu i ničemu, rekli jedan drugome: stari moj, imamo neku godinu, dosta smo toga prošli, svatko na svom poslu, nije li vrijeme da se posvetimo sebi i počnemo piti samo - dobru biru! Pomalo razočarani onim što se tada, a riječ je o vremenu prije desetak godina, nudilo, nije to naše razmišljanje najavljivalo neku posebnu potragu za dobrim pivama, naše je razmišljanje odmah išlo u smjeru sam svoj majstor, nema toga tko nama može skuhati bolje pivo od nas samih. I ne, nije bilo pomisli o bilo kakvoj, pa ni mikropivovari, ma kakvi. Dobar kotao i u njemu bira za ekipu.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Razgovor s Andijem Mošnjom, uz Andreja Luija, vlasnika craft mikropivovare Fabrika bire iz Vodnjana, o dolasku do njih i eventualnom novinskom zapisu, trajao je nekoliko mjeseci. Točnije, kad bi se sreli, dali bismo si riječ: ovaj tjedan se vidimo. Očigledno obojica smo skloni nekom drugom i drukčijem računanju vremena. Možda i njegovom neračunanju. I onda nakon tog krajnje neobičnog »dogovaranja«, pao je dogovor bez uzmaka: u Vodnjanu smo se našli na vrhuncu toplinskog vala. Mada, mora se priznati - i nije tako loše na takvim temperaturama krenuti pisati o pivu.

Kad uletite u njihovu pivovaru s vanjske temperature od 39 stupnjeva, a Andrej vam u ruke gurne primjereno ohlađenu, što nikako ne znači pothlađenu, »Jednu s mora«, potpuno prirodno, nefiltrirano i nepasterizirano, pravo domaće ale pivo, život vam unatoč paklenim vrućinama postane lijep.

Pivo po guštu

Baš kao i pretužna vodnjanska Trgovačka ulica koja svojim urbanističkim skladom podsjeća na vremena kad je bujala životom, dok joj danas nadu u bolja vremena vraća upravo Fabrika bire.

- Pivo nam je bilo... ma možda bi opsesija bila preteška riječ, ali Andi i ja smo stalno bili u nekoj potrazi za pivom koje bi nam u cijelosti bilo po guštu. Dok si sasvim mlad, nekako ti je sve manje važno. Pivo u ruci, bend na stageu, to je ona tako poznata ilustracija naših tadašnjih mladenačkih izlazaka. Pritom je manje bilo važno tko svira i što piješ, bilo je važno da si na mjestu i s ljudima gdje ti je lijepo. No, kad ta vremena prođu, a ti postaneš grintaviji, prestane ti biti važna kvantiteta, a postaje kvaliteta. Dobio je Andi kotao na dar i krenuo s kuhanjem, hobistički, u malim količinama. Ali jako, jako dobro, sjajnu je kvalitetu postizao. Trajalo je to neko vrijeme, steklo se poprilično znanja o sastojcima, njihovim proizvođačima, načinu dobave hmelja i slada, naprosto jako se duboko ušlo u craft priču da se ideja o izgradnji mikropivovare dogodila skoro sama po sebi, kao dio neke evolucije, pojašnjava nam Andrej.

Velika i jako pozitivna okolnost u tom procesu nabavke opreme i izgradnje pivovare, ne po pitanju dobivanja dozvola jer to je uvijek na našim prostorima jako teška i iscrpljujuća misija, nego po pitanju »zatvaranja financijske strane projekta«. Nikako zato što su bili bogati, nisu to uostalom ni danas, nego zbog toga što je Lui - knjigovođa. Stručnjak za financije, za planove o isplativost ulaganja i svega onog što već ide oko novca. Onog što velikoj većini nas - ne ide oko novca. Andi je pak dugogodišnji snimatelj, HTV-a u Puli, specijaliziran i za turizam, tako da je često dolazio u dodir s drukčijm, zanimljivim pivama. Uostalom, refleksi pivske craft revolucije vrlo su brzo došli i na hrvatske prostore, nije se ni moralo negdje daleko putovati da bi se dobilo uvid u »stanje stvari«.

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)

Povezane vijesti

• Rižini rezanci s povrćem i piletinom
• Najbolje lokacije na kojima možete probati zdravu, organsku hranu
• Juha, rižoto i lazanje sa šugom od DEVET VRSTA GLJIVA