Čim uđe u šumu zna ima li ondje gljiva i koje vrste može pronaći. Bere i jede 128 vrsta. Impozantna je to brojka za nas laike koji se usudimo brati tek nekoliko vrsta. Ima li određenih gljiva na određenoj poziciji prepoznaje po vrsti stabala. Zato je Đino i odličan poznavatelj istarskih šuma

Ugodan miris juhe od gljiva mamio nas je od plavog portuna kroz dvorište sve do male konobe u kojoj nas je s košarom punom jesenskih plodova dočekao poznati Banjolac, gljivar Đino Tanković. Naš domaćin bere gljive već 45 godina i nikad, ama baš nikad, nije ubrao pogrešnu. Vjerujemo i prepuštamo mu se. Zapravo, on ne bere gljive, ispravlja nas, nego ih uzima. Čim uđe u šumu zna ima li ondje gljiva i koje vrste može pronaći. Bere i jede 128 vrsta, a poznaje ih više. Impozantna je to brojka za nas laike koji se usudimo brati tek nekoliko vrsta. Nekad su ljudi, veli Đino, poznavali samo martinčice, šampinjone i lisičarke. Danas to više nije tako. Ima li određenih gljiva na određenoj poziciji prepoznaje po vrsti stabala. Zato je Đino i odličan poznavatelj istarskih šuma.

Istra najbogatija

- Istra ima najviše vrsta gljiva, sigurno više od 300, u odnosu na druge dijelove Hrvatske, zato što su ovdje i stabla najraznovrsnija. Svaka se gljiva povezuje s korijenom stabla i dobiva ime. Vrganj se veže uz hrast, đurđevača s glogom, šljivovača uz stablo šljive. Kod bršude, koja raste na području Šišana i Duge Uvale, rastu lisičarke, crne trubače, a ima i vrganja. Grabrov djed raste u grabovoj šumi, podučava nas. Ali, južna Istra slaba je po pitanju gljiva. Najbolje su pozicije od Bala, Marčane i Savičente prema sjeveru, iako zasad nije pogodno vrijeme jer je bura osušila tlo.

Đino je za potrebe naše gastro priče potegnuo do Barbanštine i Žminjštine gdje je nabrao punu kotaricu šampinjona, ljetnih i crnih vrganja, kraljevki, sraštenica, rusula golubača, smeđokožih golubača. Donio je i ljubičasto-plave rusule - cyanoxanthe koje, zajedno s golubačama, spadaju u red najboljih gljiva, priča Đino dok sjecka kapulu i peršin. Vrganje za šugo nasjeckao je na tanke ploške. Pomažemo, mu, gulimo češnjak. Đino u tavu stavlja vrganje i baca ih u zrak, poput palačinki. Priprema šugo i paralelno kuha lazanje. Koja je najbolja gljiva, zanima nas odgovor iskusnog berača, pardon, uzimača. Nema najbolje, to je stvar ukusa, za njega je najbolja zlatonoga truba, a ona raste u crnogoričnoj šumi.

- Kad držim predavanje budućim gljivarima, obavezno naglasim da prvo trebaju naučiti prepoznati nejestive, a tek onda jestive gljive. U šumu treba ponijeti košaru, a ne najlonsku vrećicu jer se gljive u njoj lome, a onda crvi brže u njih prodiru. Teške otrovnice su amanite koje rastu iz ovojnice. Sve su one, zelena i bijela pupavka, smrtno otrovne, osim blagve koja se jede sirova, pripremljena kao carpaccio, i tu se priroda poigrala, priča Tanković. No, Istrani imaju i dosta sreće jer otrovna muhara, koja zbog kiše zna izgubiti bijele točkice na crvenom klobuku, koji zna poprimiti narančastu boju, zbog čega je mnogi znaju zamijeniti za ukusnu blagvu, raste tek iznad 300 metara nadmorske visine. Može se pronaći na Učki, Ćićariji. Za razliku od blagve, čiji su stapka i lamele žuti, ti su dijelovi muhare bijeli. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)

Povezane vijesti

• Prazne košare istarskih berača gljiva
• Izdana "nova Biblija" istarskog gljivarstva
• Gljive treba poznavati da bi se izbjegle neželjene posljedice