Jim Clark (1936. – 1968.) svjetski prvak u Formuli 1 1963. i 1965., najveći talent u povijesti…

James Clark Jr. rođen je 4. ožujka 1936. u škotskom selu Kilmany, a poginuo 7. travnja 1968. na utrci Formule 2 (!) u Hockenheimringu…

Kao peto dijete i jedini sin u farmerskoj obitelji već je u mladosti počeo pokazivati, na užas obitelji, interes za autoutrke. Ranim je nastupima u Sunbeam-Talbotu i DKW-u skrenuo pozornost na sebe i počeo s velikim uspjehom voziti za lokalni škotski tim Border Reivers.

Isprva bio je skloniji utrkama sportskih automobila i prototipova, smatrajući jednosjede otvorenih kotača prenesigurnima. Ironično, kasnije će se njegovi prioriteti posve promijeniti, pa će poginuti 1968. nastupajući u relativno beznačajnoj F2 utrci, kojoj je dao prednost nad utrkom sportskih automobila na Brands Hatchu.

Prije prelaska u Lotus, momčad s kojom je njegova legenda neraskidivo povezana, neko je vrijeme bio tvornički vozač Aston Martina, što je pored sportskih automobila uključivalo i njihov neslavni pokušaj izgradnje bolida Formule 1.

Od 1960. pa sve do smrti Jim Clark je bio neraskidivo vezan s Colinom Chapmanom i njegovom momčadi Lotus, ne samo kao vozač. Bili su i najbolji prijatelji,

Chapman je usmjeravao i oblikovao momčad prema Clarku. Brzo je otpustio Innesa Irelanda i uz Škota zapošljavao drugorazredne vozače – ne zato što je smatrao da bi mogli ugroziti Clarka, koliko jer mu drugi, uz njega, nisu niti trebali!

Nakon perioda učenja i prilagodbe Formuli 1, uslijedio je period dominacije – 1963. i 1965. Clark je dominantno osvojio naslove svjetskog prvaka, dok je iste u sezonama 1962. i 1964. izgubio tek zbog mehaničkih kvarova u posljednjim utrkama sezone.

Po ukidanju jednoipollitrene Formule 1 i prelaska na motore dvostruko većeg obujma, Lotus se nije snašao. U nedostatku odgovarajućeg motora bili su posve nekonkurentni sve do predstavljanja i uhodavanja novog, posebno za njih naručenog motora Ford-Cosworth DFV, tijekom sezone 1967.

Činilo se da slijedi novo razdoblje Clarkove dominacije, no njemačka se šuma ispriječila između njega i toga. Poginuo je 7. travnja 1968. na utrci Formule 2 (!) u Hockenheimringu, kad se njegov Lotus zabio u stablo.

Stradao je nesretnim spletom okolnosti, jer je prvotno trebao nastupiti u utrci 1000 km Brands Hatcha. Ali, zbog ugovornih obveza s Firestoneom, odabrao je, tada nižerangiranu, utrku za VN Njemačke. Sudbina…

Naslov je 1968. otišao drugom vozaču Lotusa Grahamu Hillu, a možemo samo pretpostavljati koliko bi ih još Clark poosvajao, da je poživio. U trenutku smrti je s 25 pobjeda i 33 pole positiona (iz 72 starta) držao pripadajuće rekorde.

Nije nemoguće da bi u narednih nekoliko sezona te brojke dostigle ‘Schumachersku razinu’. Sukladno onodobnim običajima, Clark je nastupao i u nizu drugih tipova utrka, podjednako uspješan u svima.

Iz pet vrlo impresivnih pokušaja 1965. je osvojio i Indy 500, kad je vodio u 190 od 200 krugova. Ukupno je ondje u vodstvu proveo 298 krugova.

Zabavna je njegova priča, kako je tijekom pobjedničke vožnje 1965., svaki put kada bi prošao ciljnom linijom, u glavi čuo zvuk blagajne – krug proveden u vodstvu tada značio 150 dolara nagrade.

Legendarne su i njegove vožnje Ford Cortinom Lotus u britanskom prvenstvu turističkih automobila, gdje je 1964. osvojio i naslov prvaka, a i u ostalim je disciplinama bio sjajan.

Ipak, Clarkovo ćemo ime zauvijek povezivati sa zelenim Lotusima oblika cigare, kojima nezadrživo juri prema pobjedama na krivudavim, opasnim stazama poput Spa ili Solitudea.