I životinje imaju svoj holokaust. Zašto im je čovjek oduzeo dušu?

Ilustracija (Snimio Sergej Drechsler / Novi list)

Čovjekovo svođenje životinja na puki objekt ima za posljedicu ne samo njihovo zanemarivanje nego i nanošenje tim bićima neizrecivih patnji koje pojedini kritičari nazivaju holokaustom za životinje.

To je tema knjige „Cetera animantia – od etnozoologije do zooetike“ antropologinje Suzana Marijanić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, za koju kritika kaže da snažno pridonosi teorijskom postavljanju pitanja o antropocenu.

Da bi ilustrirao „nevidljivost životinja“ antropozoolog Bruno Beljak s Instituta za kulturu zdravlja životinja napravio je vlastiti poredak živih bića na zemlji koji uključuje i čovjeka i zanemarena bića.

Trenutno, kaže on, na planetu živi 35 milijardi riba, 2 milijarde Azijata, 1,5 milijarda Indijaca, 1 milijarda krava, 800 milijuna svinja, 600 milijuna Europljana, po 500 milijuna Arapa, Anglosaksonaca i ovaca, 440 milijuna Južnoamerikanaca, 400 milijuna koza i oko 60 milijuna konja.

Beljak napominje da broj životinja na planetu uvelike ovisi o čovjeku. Prije 4-5 tisuća godina, razvojem poljoprivrede, počinje masovno stvaranje novih životinja i segregacija društva na životinjsko i ljudsko.

Nedavno sam vidio jednu od prvih slika Isusa u Rimu, koja po meni izgleda kao da radi o azilu za životinje. Isus ima na vratu janje, oko njega su razne životinje. Slika pokazuje da je u prošlosti čovjek bio u manjini, govori Beljak.

Danas smo maknuli životinje iz gradova i ostavili rijetke, kućne ljubimce, blizu nas, zaključio je Beljak govoreći o knjizi izdanoj u sunakladništvu Pergamene i Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku u Zagrebu, koja je dobila nagradu Hrvatskog etnološkog društva za izuzetna ostvarenja u promicanju struke “Milovan Gavazzi”.

„Oduzeli“ dušu životinjama

Nevidljivost je prvi korak u razotkrivanju položaja životinja. Taj položaj uključuje upotrebe životinja koje im nanose neopisive patnje i nerijetko vode do njihova uništenja pa i istrebljenja. Taj je odnos jedna od karakteristika antropocena, aktualnog geološkog razdoblja koje se ogleda u uništavanju prirode, staništa, biljaka i životinja, u snažnoj promjeni klime i slično.

U knjiza „Cetera animantia“ antropologinja Marijanić daje širok pregled odnosa čovjeka prema životinjama. Sam naslov knjige počiva na ranoj definiciji čovjeka Plinija Starijeg iz prvog stoljeća. On stariji naziv „animantia“ ili „animalia“ koristi kao skupno ime za sve ljude i životinje, dok se izraz „cetera animantia“, koji znači „druge životinje“, odnosi na ljude.

Sam naziv za carstvo životinja „animalia“ proizlazi iz latinskog izraza za dušu, „anima“, ali se u 14. stoljeću dogodio prijelaz prema negativnom određenju životinja. Od tada se počelo smatrati da životinje nemaju dušu i od tada se iz teoloških rasprava počelo izostavljati životinje, objašnjava u knjizi autorica.

Ona širokom analizom i mnoštvom primjera iz literature, medija i vlastitih zapažanja pokazuje na koje načine je ta kvalifikacija oslobodila ljude skrupula prema životinjama.

Posebno se bavi raznim aspektima zoo-duše, analizira neke od likova mitskog zooa kao što su zmaj, Boginja Ptica Grabljivica, starogrčka sirena, morske djevice u hrvatskim usmenim predajama i noćne more.

Auschwitz se ponavlja kad pomislite da su to samo životinje

U ostalim studijama autorica se dotiče nekoliko raznorodnih tema, koje su usmjerene na analizu i prikaz onog što ljudi čine životinjama. Većina toga je grozna, pogotovo ako uzmemo u obzir poglavlja o bestijalnim pornjavama ili poglavlja u kojima se analiziraju dokumentarni filmovi s prikazima klaonica, dakle, prikazima životinjskog holokausta, kaže antropologinja Olga Orlić o knjizi.

Zloupotreba životinja u reklamama poput onoj za Microsoft: „Ne dopustite da naprave majmuna od vas. Ne kupujte PCV bez legalnog softwera“ ili poput reklame za prodaje Honda vozila s aluzijom na „White Horsea“, čini se na prvi pogled benignom.

Istarski vol boškarin je u reklami predstavljen kao gastronomski proizvod. Premda je do jučer bio cijenjen možda i više od člana obitelji, a devedesetih kao izložbeni eksponat u označavanju istarskog identiteta bio „sveta krava“, Agencija za ruralni razvoj Istre ga je svela na gastronomski proizvod uz tvrdnju da je gastronomija jedini način njegove zaštite, ističe antropologinja Marijanić.

No to je dio odnosa prema životinjama koji kroz analize dokumentarnih filmova otkriva masovne pokolje životinja u industrijama hrane, čije su tehnike nekoć primjenjivane na ljudima.

Navodi riječi jidiš pisca, Nobelovca Isaaca Bashevisa Singera, koji izjednačava sudbinu tih životinja s Holokaustom: „Dokle će god ljudi prolijevati krv životinja, neće biti mira. Mala je razlika između ubijanja životinja i stvaranja plinskih komora kakve je stvorio Hitler ili Staljinovih koncentracijskih logora… neće biti pravde dok će god čovjek stajati s nožem ili pištoljem i ubijati slabije od sebe“.

Slično mišljenje ima i filozof Theodor Adorno kad kaže: „Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: To su samo životinje“.

Seksualna mučenja životinja

Poseban način mučenja i zloupotrebe životinja je povezan sa seksom. Uz brojne literaturne primjere iz svijeta, Suzana iznosi domaće primjere „zoobestijalije“ s Paga sa seksualnim mučenju mačaka i primjer tri čuvara Parka prirode Medvednica koja su seksualno mučili mlado lane.

Također navodi primjere „antropornografije“ u kojoj se ne-ljudske životinje tretiraju kao „kurve“. Jedan od njih su veliki reklamni plakati iz 2002. Miroslava Šuteja, Dimitrija Popovića i Mirka Ilića, na kojima se reklamira zimska salama koja je svela žensko tijelo na objekt koji se klanja salami, odnosno muškom spolnom organu.

Navodi i primjer televizijske reklame za Gavrilović iz 2006. u kojoj dominantna reklamna strategija u hrvatskoj kulturi žensko tijelo u gastronomskom kontekstu poistovjećuje s komadom mesa.

Knjiga pokazuje primjere „zoosodomije“, općenja sa životinjama, o kojima je doznala na terenskom istraživanju u okolici Siska, ali upućuje i na medijska istraživanja.

Korektiv antropocenu

Ako se i ne mogu svi složiti po pitanju postojanja duša životinja, jasno je da su životinje sposobne patiti, ocjenjuje Olga Orlić govoreći o knjizi.

Studije u knjizi počivaju na nevjerojatnom znanju i erudiciji, znanstvenom povezivanju, analitičkim sposobnostima, iskrenom angažmanu i predanosti koje vrište iz svake rečenice. Ipak ništa vas ne može pripremiti za užase koje prikazuju pojedini filmovi za koje autorica nije smogla snage u potpunosti ih pogledati i analizirati, zaključuje Orlić.

Germanistkinja Milka Car s Filozofskog fakulteta u Zagrebu humanističko bavljenje Suzane Marijanić vidi kao korektiv antropocena, kao instancu za propitivanje načina čovjekova djelovanja na zemlju i na kompletnu biosferu.

Marijanić svojom radoznalošću, erudicijom i epistemiološkim dosezima snažno pridonosi hrvatskoj humanistici i etnologiji, odnosno teorijskom postavljanju pitanja o antropocenu, o budućnosti, o prevladavanju ekološke krize i suživotu na zemlji, kazala je Car.