Nedugo poslije prvog rođendana novoosnovanog savudrijskog nogometnog kluba, na svijet u obližnjem Montenetu 1948. godine "stiže" i najveći, cjeloživotni kroničar "svjetioničara" i ne samo njih nego i svih drugih sportskih i inih aktivnosti u životnoj sredini i njezinu okruženju. Puno toga je stizao pratiti, bilježiti i objavljivati u tiskovinama.

Nije teško odgonetnuti da je riječ o Robertu Vižintinu koji je za života svjedočio veliku ljubav prema onome što je radio predano - od poslovnih do obiteljskih obveza, a i onih najugodnijih mu - sportskih. Iznenada je u kratkom vremenu svima znani i popularni Robi završio svoj ovozemaljski put, u dobi od 76. godina, shrvan bolešću. Iza njega ostaje bogato stvaralački opus po kojemu će ga pamtiti, ali i spominjati mlađi naraštaji.

Kao što rekosmo, najveći dio življenja posvetio je savudrijskom sportu i njegovoj promidžbi. Činio je to s privrženošću i zanosom na veliko zadovoljstvo sviju aktera događanja o kojima je pisao do zadnjih dana života. Imao bi nerijetko informacije do kojih drugi nisu uspijevali doprijeti i nesebično ih je dijelio s mnogobrojnim medijima čiji je bio revni suradnik. Obilje njegovih priloga se moglo čitati na stranicama Glasa Istre, Sportskih novosti, La voce del popolo, Istarskog glasa, Bujštine, Primorskih novica, Il fara i drugih, elektroničkih medija, ali i slušati u eteru radijskih postaja istarskog podneblja.

Zarana je kročio u svijet sporta, prvo kao poklonik mjesnih nogometaša, da bi se već kao 15-godišnjak uključio u rad rukometnog kluba. Stariji sumještani u njemu prepoznaju vrijednog mladića koji je spreman ispuniti sve povjerene mu zadaće. Ubrzo postaje član IO rukometne udruge sve do odlaska na služenje vojnog roka. Nakon dvogodišnjeg mornaričkog krstarenja Jadranom, 1969. se vraća doma i uključuje u rad mjesnih "svjetioničara".

Punopravni je član nogometnog kluba postao kao tajnik iste godine, a i sve drugo, potrebno radio je za dobrobit udruge, praktički do 2019. godine. Uživao je i u radu s mladima, trenirajući klupske selekcije pionira i juniora pet godina. Zatim je u osmogodišnjem razdoblju obnašao tajničke poslove u nogometnom središtu Umag, uz ispunjavanje svojih klupskih obveza. Tako je uspio Roberto Vižintin "skupiti" dvostruki staž, onaj djelatni i sportski što samo rijetki, sportu najprivrženiji uspijevaju ostvariti. Iako je u klubu doslovno bio "Katica za sve", jednom je otkrio da se nije okušao samo u ulogama trenera prve momčadi i predsjednika kluba.

Šest desetljeća ljubavi i vjernosti savudrijskom sportu ogromno je pregalaštvo. Sudjelovao je i u aktivnostima lokalne zajednice te njenih udruga, skupina i mještana koji su brinuli o tradicionalnim vrijednostima i povijesnim znamenitostima savudrijskog podneblja, o čemu je nadasve afirmativno pisao.

Bio je dugogodišnji član predsjedništva nogometnog saveza Bujštine, a u sazivu županijskog Istarskog nogometnog saveza u dva mandata je bio član međunarodne komisije i komisije za žalbe. Od pokretanja pa tijekom 55-godišnje tradicije igranja znanog veteranskog turnira bio je stalni član organizacijskog odbora. Svoj volonterski obol zadnjih je godina, od ljeta 2019., posvetio aktivnostima u boćarskom klubu Savudrija, u svojstvu dopredsjednika.

Iz mnoštva priznanja kojima je nagrađen za svoje djelovanje, izdvajamo plaketu Hrvatskog nogometnog saveza za 30 godina (2001.) volontiranja u klubu, Trofej za sportskog djelatnika Zajednice Talijana Istre i Rijeke 2004., te povelju za životno djelo Zajednice sportskih udruga grada Umaga, 2016. godine. Kao najveće priznanje za ono što je neumorno radio doživljavao je zadovoljstvo sviju onih o kojima je pisao!