Cilj našeg putovanja je bio, naravno, opet planinarski izazov - uspon na Damavand koji je trajao od 15. do 23. kolovoza. Damavand, zvuči turbulentno, zar ne?! Ono što je za Grke Olimp, za Irance je Damavand - sveta planina o kojoj se pišu pjesme i pripovijedaju legende. Damavand je stratovulkan na planinskom vijencu Alborz i sa svojih 5.610 metara nad morem najviši je vulkan u Aziji i najviši vrh Irana.

Ovaj planinski div zahtijeva poštovanje i poniznost te jednostavno ostavlja bez daha. Nas petero planinara iz Istre - Bojan Barać iz Vrsara, Kristijan Karlušić iz Pule, Vesna Dapinguente iz Rovinja i Kemal Pršeš iz Poreča, uputili smo se u taj izazov ne znajući što nas čeka. Iz Beograda smo imali let za Teheran s presjedanjem u Istanbulu.

Planinarsko utočište u džamiji

Iran ima populaciju od gotovo 100 milijuna ljudi te je 30 puta veći od Hrvatske. Teheran je jedna od najvećih svjetskih metropola koja službeno ima osam, a neslužbeno se spominje brojka od čak 15 milijuna stanovnika. Sljedeće jutro smo iskoristili za upoznavanje grada i njegovih znamenitosti.

Nakon noćenja u Teheranu, u jutarnjim satima krenuli smo na aklimatizacijski uspon nedaleko grada. Cilj nam je Kolum Bastak (4.135 m). Dolazimo kombijem na plato koji se nalazi na 3.200 metara visine, a nakon četiri sata hoda na vrhu smo i uživamo u nestvarnim pejzažima, fotografiramo se, odmaramo i lagano krećemo istom stazom do kombija. Čak je i vozač prihvatio naš poziv i krenuo s nama na vrh što je bio pun pogodak. Nevjerojatno je kako male stvari mogu razveseliti čovjeka. Vraćamo se u Teheran te pakiramo stvari za sljedeći dan.

U jutarnjim satima krećemo za mjesto Rineh koje se nalazi u podnožju planine na 2.020 metara visine. Putem obavljamo formalnosti i konačno dobivamo dozvole za uspon. Smještamo se, odmaramo te se opskrbljujemo namirnicama i vodom za prvi dan uspona. Ujutro dolaze džipovi po nas i avantura počinje. S parkinga kraj mjesta Polur (2.200 m) krećemo terenskim vozilima prema baznom kampu Gosfand Sara (3.040 m). Mjesto se sastoji od urušenih zgrada te planinarskog utočišta koji je dio džamije Saheb al-Zaman. Tu se iznajmljuju mazge za nošenje planinarske opreme i opskrbu doma.

Planina ima čak 16 prilaza, lakših, težih, duljih, kraćih. Mi smo odabrali južnu stranu koja je najprometnija i ima najljepši pogled na okolne planine. Put nastavljamo penjući se do kampa broj 1 - Bergah Sevom (4.200 m) te nakon pet sati hoda prašnjavim putem konačno stižemo u naš "bungalov". Smještaj je oskudan, ali ima sve što je potrebno za preživjeti u planini. Dvoje simpatičnih domaćina brinu se da nam ništa ne fali. Malo odmora i šetnja uzbrdo nekih 200 visinskih metara da se tijelo što bolje aklimatizira za sljedeći dan.

Šatori u duginim bojama

U kampu prekrasan prizor: bezbroj planinara iz svih zemalja svijeta, većina spava u raznobojnim šatorima koji su nikli kao gljive poslije kiše, nalik na dugine boje. Fascinantan prizor ludog šarenila! Napokon smo se smjestili, postavili naše vreće na pod, ekipa složna, sve dijelimo zajedno, što je u tim uvjetima jako bitno. Nakon večere spremanje opreme za sljedeći dan i svatko u svoju vreću na spavanje. Nije baš udobno, ali kada te umor svlada, ne razmišljaš ni o čemu.

Sljedeće jutro krećemo na aklimatizacijski uspon do 4.800 metara nad morem te se vraćamo u naš "bungalov". Bio je to i posljednji dan aklimatizacije pred završni uspon na Damavand koji izgledom podsjeća na Ararat (najviši vrh Turske). Damavand sam po sebi nije tehnički zahtjevna planina, ali je izuzetno teška za uspon, što zbog strmine, nezgodnog sipara i sumpornih para koje izlaze iz planine, da ne govorimo o visinskoj razlici od 1.400 metara koja na tim visinama doslovno "ubija".

U 4 sata po crnom mraku naša mala ekipa na čelu s vodičem Zoranom, naoružani čeonim lampama, krećemo prema vrhu Damavanda. Tišina, svi šute, svatko u svojim mislima, jedan iza drugog hodamo prašnjavom stazom po krševitom tlu. Sve je strmije, teže se hoda, još teže diše, koraci su sve kraći. Trebamo prijeći "samo" tri kilometra do vrha, znajući da je pred nama puno koraka i puno sati hoda. Na visini od 5.400 metara osjeti se smrad sumpora koji tjera na povraćanje, ali to je znak da smo sve bliže cilju.

Iz ekipe nitko ne posustaje i nakon osam sati hoda svi smo stigli na vrh s osmjehom na licu, ne vjerujući otkud nam sada sva ta snaga. Ponosno smo raširili zastave naših gradova, županija i triju država, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Nakon slikanja, polako krećemo natrag. Iz sebe izvlačimo maksimum za silazak, treba nam četiri sata, noge više ne slušaju. Pitaš se šta je gore, uspon ili silazak. Svatko se spuštao svojim tempom, svi smo se nekako razišli. Jedna grupa na ogromnoj stijeni uz stazu ovjekovječila je sva naša imena: Paća, Bojan, Kemo, Kristijan, Boban, Vuk, Ljupče, Stole, Žika, Dragana, Vesna, misleći nikad se ne zna, možda se neki od nas ponovno vrate. Ispisali smo "Istra" kamenjem po tlu pustinje i slikali se za uspomenu.

Želja nam je sada da što prije stignemo u kamp, kako bi se uvukli u svoje vreće i napokon odmorili. Svaki početak ima i kraj, tako i ova naša priča. Jedan od težih uspona je sada iza nas i svi smo na broju, živi i zdravi, dok je troje ljudi iz drugih ekspedicija koji su isto penjali Damavand - ostalo tu. Strašno!

Zelena metropola

Nakon odmora i čvrsto prespavane noći, u ranim jutarnjim satima vraćamo se pješke do Gosfand Sara (3.040 m) pa krećemo prema Teheranu gdje usput preuzimamo certifikate o uspješno ispenjanom Damavandu. Damavand je bio velik izazov, zahtijevao je jako dobru fizičku i psihičku spremnost, dobru ekipu te još boljeg vodiča, a mi smo sve to imali i uspješno smo to odradili.

Dosta rano stižemo u Teheran te nam ostaje dosta vremena za razgledavanje i kupovanje poklona. Grad je pun raznovrsne arhitekture, tradicije, raskošnih palača i otmjenih džamija. Metropola je doslovno zelena, ima više od 700 parkova, bezbroj džamija, crkvi, sinagoga. Mjesto je susreta raznih nacionalnosti, Arapa, Armenaca, Kurda, svi su srdačni i gostoljubivi. Teheran ima jedan od najvećih bazara, jednu od najdužih ulica na svijetu, najveću zbirku kraljevskih dragulja, muzej perzijskih tepiha, muzej s najvećom zbirkom djela suvremene umjetnosti te jedan od najvećih azijskih sajmova knjiga. Grad koji živi punim plućima, grad dotjeranih žena pod maramama koje pokrivaju kose, koje su i djevojke iz naše ekipe također nosile u skladu s pravilima. Treba poštivati tuđe običaje i kulturu.

Prašnjave ulice i moderni bulevari, bezbroj modernih kafića i ogroman prometni kaos bez pravila koji savršeno funkcionira dio su svakodnevice Teheranaca. Prijeći cestu, čak i na pješačkom prijelazu predstavlja pravi izazov. U Teheranu se nalazi 4. najveći nogometni stadion na svijetu koji prima više od 100.000 ljudi. Obišli smo i toranj Azadi, nacionalni simbol Irana, te toranj Milad koji je sa svojih 435 metara šesti najviši toranj u svijetu. Što je bilo očekivano, gorivo je jako jeftino, litra samo 50 lipa.

Damavand, simbol Irana, namučio nas je, umorio, ali i ispunio zadovoljstvom, srećom i ponosom. Malo je bilo vremena, Iran zaslužuje da se ponovno posjeti i upozna.

Povezane vijesti

• Ivan Đogić: Volio bih da ljudi na zapadu dobiju uvid u Iran kakav inače nemaju priliku vidjeti. ŽELIO SAM OBJASNITI DA JE IRAN TIRKIZAN, A NE CRN
• FOTO / TRADICIJA DUGA GOTOVO ČETIRI DESETLJEĆA: Obilježena godišnjica planinarskog društva "Glas Istre"
• PULSKA ZUBARICA SANDA MERKLER PRISJEĆA SE DRAMATIČNIH TRENUTAKA S USPONA NA McKINLEY: "U jednom trenutku sam zagazila i propala. Vrisnula sam iz petnih žila. Visjela sam nad bezdanom. Bilo je to mojih 15 najgorih minuta u životu. Slavim novi rođendan"