Blaženi bili razlomljeni školski praznici: nakon dva tjedna za Božić, Anita je imala još cijeli jedan tjedan u veljači. Dočekala je sunčanu srijedu i odlučila prošetati bijelim putem pored kuće. Ubrala je nešto cvijeća, udisala svjež zrak. Hodala je sve do ruba šume, sjela na klupicu i u čep od termosice natočila vrući čaj.

Bilo je lijepo predahnuti od klinaca i gramatike. Sve su je više umarali, sve besmislenijim joj se činio profesorski poziv: ona pokušava učenicima približiti knjige, traži dobre tekstove i zaobilazi Stipančiće i Smail-Age, a oni potpuno ravnodušni. Tupi su, njihove zadaćnice plitke, njihov vokabular oskudan. Srozan na onomatopeje, na nmvz, pls, bmk. Upisivali su srednju bez da su naučili padeže, stalno ih je ispravljala. Nije ni čudo - žalila se jednom na psihoterapiji - da je potajno zovu Gramarnaci.

Misli joj prekine nagli zvuk. Trgnula se, instinktivno ustala s klupe. Zvuk kakav je čula samo u filmovima i koji je jasno prepoznala. Pucanj. Gledala je otkud je došao. Zatim ponovo nešto. Zavijanje, ili roktanje. Šuštanje u šikari iza klupice, neke hitre nogice probijaju se kroz visoku travu. I onda šok: iz žbunja je odjednom iskočila divlja svinja. Zaustavila se na bijelom putu, kao čudeći se što je izbila pred ljudsko biće na čistini. Anita je zamrznuto, s pulsom koji joj je tukao u sljepoočnicama, promatrala njeno sjajno krzno. Kao prljavo od zemlje, a istovremeno pomno ulašteno. Svinja se kratko osvrnula i odabrala smjer, dala se u bijeg. Po putu su se vidjeli tragovi krvi.

Nedugo zatim, ponovo je čula šuškanje u travi. Ovoga puta tromije, teže. To nisu brzonoge šapice, to su koraci. Ljudski.

"Pogodili smo ga sigurno!" čula je prije nego je ugledala dva čovjeka u narančastim markirkama. Puške su im se klatile na ramenu. Anita je planula.

"Jeste li vi normalni! – zaderala se kao da kori vlastite učenike. "Mogli ste me…" od silnog je adrenalina morala udahnuti zraka "upucati!"

Dvojac se nije previše zamarao profesoricom. Prvi je ugledao trag krvi i, zadovoljstvom čovjeka koji je upravo riješio tešku zagonetku, kliknuo da moraju onuda. Prije nego su krenuli rekao je:

"Gospođo, pa šta niste vidili. Danas je ovo, izluđivanje divljih svinja."

Svašta je Aniti prolazilo kroz glavu. Htjela bi ih posjesti u klupe i očitati im lekciju o opasnosti, o krivolovu, o empatiji i etici. Umjesto toga, ostala je ukopana u mjestu. Otišli su.

Kad se konačno smirila, krenula je kući. Stalno se vraćala na događaj. Grizla se. Zašto im nije rekla, ukazala? Možda jer nije podnosila tu glagolsku imenicu za odstrel svinja. Koristile su je institucije i mediji, ali nju je podsjećala na ustajali pazuh. Pa ipak. Morala im je reći.

"Kaže se izlučivanje!", viknula je u prazan zrak.

Povezane vijesti

• Fritule Dubai
• Ja sam Pantera!
• Svojoj voljenoj