Nebeski hodači u Puli izašli na zimsku šetnju: HOD IZMEĐU NEBODERA, Naravno da nas je strah, dok dva, tri puta ne "padneš", a onda se navikneš

"Ma je, strah nas je. Strah je uvijek prisutan. Osjećaj je to s kojim se boriš, pogotovo na početku kad tek kreneš hodati 'po zraku', ali nakon što 'padneš' dva, tri puta taj osjećaj prestane i počinje

gušt", kaže nam ekipa "nebeskih hodača" koja se unatrag nekoliko dana okupila na krovu zgrade u Divkovićevoj ulici i krenula hodati po gurtni protegnutoj do susjedne zgrade. Bio je to spektakl koji je potrajao cijeli vikend, okupio brojne ljubitelje adrenalina, ali i susjede te prolaznike koji su se u čudu okupljali i gledali vratolomije u zraku.

Višestruka osiguranja

Događaj nazvan Urban Highline Meeting - Winter Edition organizirale su udruge Slackline Zagreb i Unity TWG iz Pule. Na hodanje se odlučilo desetak neustrašivih entuzijasta koji su prošetali duž stometarske linije koja je spojila dva šijanska nebodera na visini od 40-ak metara.

- Ne hoda se niti po sajli, niti po špagi, već po elastičnoj gurtni širokoj 2,5 centimetara, odnosno slacklineu. Svi hodači su osigurani užetom od dva metra zavezanim za gurtnu po kojoj hodaju, kao i penjačkim pojasom. Ovo je već postao pravi sport kojeg, očekivano, prati i industrija, pa i opreme sada već ima puno na tržištu. Naravno, sve to košta pa svatko kupi jedan dio i onda svatko donese svoj dio kada idemo na teren. Ipak, ta nam je oprema neophodna jer nam to čuva život. Osim osiguranja za hodače, imamo osigurana i sidrišta, kočioni sustav? Ma svašta, ali nema igre s tim. To mora biti tako ili nikako, pojasnio nam je jedan od organizatora Marko Mišković.

Kako je istaknuo, sve je počelo unatrag dvije godine kada je, u organizaciji ljubljanske udruge Balansa slackline u rujnu 2016. godine realiziran prvi međunarodni QUOR festival u vinkuranskom kamenolomu. Tada se nebeskim vratolomija, od kojih na zemlji svakom zastaje dah, odazvalo više od 200 sudionika s područja bivše Jugoslavije, Austrije, Njemačke i Italije. Upravo su se na toj manifestaciji svi "nebeski hodači" upoznali i povezali i tada je rođena ideja da se ovako nešto organizira u Puli.

- Tada je jedan par iz Zagreba otišao kod Slovenaca učiti kao se to radi, kako se postavlja gurtna i tada smo krenuli u "obilazak", animirali ljude, zabavljali se i hodali, hodali? Vježbali, gdjegod smo mogli, po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, uglavnom po prirodi, iznad kanjona, u kamenolomima, a ovo je prvi put da smo došli pokazati što radimo i u jednom urbanom okruženju, ispričao nam je Mišković pritom se zahvalivši i Gradu Puli, policiji i stanarima zgrada jer su im bez problema izdali suglasnost za ovaj događaj.

Mateo Klarić, predsjednik pulske udruge Unity TWG, pojašnjava nam kako se njih 10 - 15 redovno sastaje i vježba, dok hodanje po gurtni ovisi o vremenu, okolišu, a u konačnici i dogovoru.

- Visina na kojoj hodamo ovisi o okolišu, a uglavnom se družimo u prirodi, gotovo nikad u urbanom okruženju pa nam je ovo sada malo i čudno. No, kada kreneš vidiš da sve ima svoje prednosti. Priroda je naravno uvijek posebno lijepa, ali je i ovo između zgrada posebno. Hodaš i gledaš stanare koji izviruju kroz prozor i u čudu nas gledaju. Sve je to jedno novo iskustvo, kaže nam Klarić.

Gurtna se prebacuje i dronom

- Pridružile su nam se i cure koje u Rojcu plešu na svili pa smo jedno vrijeme djelovali u Rojcu, ali svi koji žele najbrže nas mogu pronaći preko Facebooka, pojašnjava nam i tajnica udruge Lea Finderle.

I dok razgovaramo, gledamo djevojku kako između zgrada - visi

naopačke. Dugačak rep visi prema zemlji, noge zamotane oko gurtne, rukama se povlači po sajli, prije nego se pokuša ponovno dignuti po liniji, ali osmijeh ne silazi s lica. "Ma to je Kristijana iz Portugala. Ona već par godina živi u Hrvatskoj, a sada nam se pridružila na ovom eventu jer i ona u tome uživa", dobivamo pojašnjenje dok se vrlo oprezno približavamo rubu krova s kojeg kreće avantura zvana "nebesko hodanje". Želudac se isti tren grči, ruke znoje hladnim znojem, ali to je, saznajemo, normalna reakcija čak i za iskusne "hodače".

- I meni je ovo visoko, strah me i ne idem, priznajemo nam i Lea.

Pitamo ih kako prebacuju gurtnu na drugu stranu i saznajemo da postoji više načina, preko poda, naokolo, a može, kažu, i dronom. Samo postavljanje u Puli trajalo je čak šest sati, ali i to ovisi gdje se "premošćuje" prostor.

- Ovdje u Puli znamo vježbati ljeti uglavnom na Galebovim stijenama, ili preko Gortanove ili na Kamenjaku, u Fažani? Ali prošli smo mi svašta, primjerice išli smo preko kanjona Tijesno blizu Banja Luke na 150 metara visine, pričaju nam naši sugovornici, dok mi zamišljamo kako je to čak četiri puta više od ove visine na kojoj stojimo. Kažu nam i da je ovdje, uz veliku dozu hrabrosti, ipak potrebna i snaga i naravno tehnika, pogotovo kada se "padne" s gurtne i treba se opet popeti. Nekome to ide lakše, nekome teže pa se mora rukama penjati natrag prema jednoj strani gdje je gurtna stabilnija nego u sredini.

Iako je dvodnevno druženje i prebrzo prošlo, pulski nebeski hodači nisu odustajali. Već tijekom tjedna prebacili su se u Gortanovu uvalu, a svojim aktivnostima bili su slučajnim prolaznicima jednako atraktivni. (Sandra ZRINIĆ TERLEVIĆ, snimio D. ŠTIFANIĆ)