Opet sam pod novinarskim reketom. Iznudom. Hitno moram napisati bilješku. Jer nisam je napisala danima. A to je pod radnom obavezom. Naivno sam mislila da za bilješku treba povod, inspiracija: divan sunčan dan, poj ptica, dražesni pupoljak. Ali, bilješka se pisati mora. Fali bilješki. Ne fali ih inače, nego mojih. Radije bih kopala nos, tupo zurila kroz prozor, hinila da meditiram.

U zadnje vrijeme, primjećujem, stalno nešto fali. Gdje god da odem, pojavim se, štajaznam, na nekom predavanju, presici, uvijek nešto fali. Neki dan nedostajalo je dimnjačara. A dan prije doktora. Prije toga konobara, kuhara. Neki dan čitam da nema cvjećara, tokara, bravara, cjevara. Nema vozača, pa prijevoznici ukidaju linije. Nema pastira, a nema ni štala jer su pretvorene u apartmane. A apartmane nema tko čistiti. Nema ni mladih. Em se ne rađaju, em su otišli preko grane. Tolika količina nedostataka baca me u depru.

Starkelje su se prestrašile za penziju. Fali love u umirovljeničkom fondu. Pusićka je dobro onomad strašila brižne građane koji su sumnjali u Europsku uniju:"Pa ljudi, ostaćete bez penzija! Logika je jasna: ako ne glasamo za Europsku uniju, taj tjedan gubimo kreditni rejting. Što znači da nismo u mogućnosti vraćati dugove. A mirovine ovise o zdravoj ekonomiji. Ako ne možete vraćati dugove, rastu kamate. Stvari su vrlo jednostavne", mudrovala je Pusić.

Ja sam već ostala. Bez penzije. A i bilješke mi baš ne leže. Sad mi, recimo, fali još trinaest redaka. Iako mi se baš ne sviđa ta brojka. Možda me i bilješke zbog nje neće. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ)

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA Proklizavanje
• Nema nikog
• Amorfna masa