Pula je (bila) filmski grad. Možda zvuči pretenciozno, ali kada u malom gradu imaš filmski festival i nekoliko kino dvorana, onda se doista možeš kititi takvim epitetom. No, to ne znači da su svi Puljani filmični, da ih, kako se ono kaže, kamera voli. Kažu da kamera deblja, da ljudi na televiziji djeluju kao da su pet kilograma teži no što su u stvarnosti. Mojih 55 kilograma eventualno bi na televiziji naraslo na 60 što, složit ćete se, nije neki naročiti pomak pa se nema čovjek čemu pretjerano veseliti. Ni netko tko ima 100-tinjak kilograma sigurno neće biti zadovoljan ako na ekranu izgleda još krupniji.

Uglavnom, Pula možda više nije toliko filmski grad kao što je bio, možda nema toliko kino dvorana kao u Jugoslaviji, ali ima kamera na svakom koraku. Nisam najpažljivije brojao, ali rekao bih da ih u Ulici Sergijevaca ima dvadesetak. Mogu samo nagađati rade li sve one čitave godine, snimaju li uopće ili su falše, no činjenica je da, kad ih ugledam, uvijek pomislim da bih trebao ispraviti pogrbljena leđa, pogledati u neki izlog je li mi raščupana kosa, pa malkice prstima proći kroz nju da zavijori, i guste obrve zagladiti, pa pogledati i odjeću je li izgužvana. Jer ne mogu pred kameru samo tako, nonšalantno. Nisam taj spontani tip, čovjek s urođenim talentom za glumu. A svuda oko mene kamere. Gdje ćeš veće nesreće. Čovjek se, umjesto da gordo prođe pokraj tih spravica koje snimaju obične prolaznike na svako koraku kao da su filmske dive, posljedično malo stisne, potone u sebe, zgrči se, smanji. I tako 20-ak puta od Portarate do Foruma i(li) u suprotnom smjeru. Što je previše, previše je. Pa nek' je stoput filmski grad. (Bojan ŽIŽOVIĆ)

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA: Bagerima na sjećanja
• GRADSKA ŠTORIJA: Po šljem!
• GRADSKA ŠTORIJA Predstave bez odgovornih likova