Rušenje mola na Verudeli nekome će biti tek vijest, kratka crtica, informacija u moru drugih. Meni to nije običan mol, betonski objekt koji izviruje iz plavetnila. Meni je on djetinjstvo, uspomena. S njega sam pao u more i proplivao, s njega sam neumorno pecao salpe. Naredali bismo ih mi dječurlija po tom molu na desetke. I sad se pitam gdje su nestale salpe. Eto, izlovili ih.

Bila je to uvala mog djetinjstva, još dok su tamo bile stijene. Sjeća li se itko da su tamo bile stijene? Toliko su dugo tamo već kamenčići da je teško prizvati u sjećanje izgled one nekadašnje, prirodne obale. Sjećam se tek nekakvih ravnih, zaobljenih stijena koje su služile kao skakaonica na više razina. Sjećam se i Sandre, prve ljubavi, koliko sam bio sretan kad bih je ugledao. Ona i ja stojimo na obali, ona je znala plivati, ja nisam, i kamenjem razbijamo orahe. Valjda su bili orasi. Sve je pokraj nje bilo nebitno.

Sjećam se osjećaja, ali ne i točne godine, valjda koncem '80-ih, kada sam prvi put to ljeto kročio na našu plažu, jer bila je to plaža na kojoj smo se svi poznavali, na koju su zalazili Rozana i Boško Obradović, zatim Nikola Mudrovčić, koji je sve nas vodio na piće, djeci naručivao vodu, a našim majkama plaćao kavu. Uglavnom, sjećam se kada sam ugledao našu plažu i nisam znao gdje sam, kao da sam zagazio u bezdan. Nije više bilo stijena, bagerima su ih sravnali sa zemljom. U tadašnjem Arenaturisti mojoj su majci rekli da je jedna oluja učinila svoje, da su stijene preko noći postale šljunak. Ili je to majka izmislila zbog mene. Samo je taj mol ostao. A sada ni njega više nema. Možda je vrijeme da postanem senilan.

Povezane vijesti

• GRADSKA ŠTORIJA: Po šljem!
• GRADSKA ŠTORIJA Predstave bez odgovornih likova
• GRADSKA ŠTORIJA Filmski grad za smrtnike