"Briga za sebe (ni)je sebičnost?", naziv je predavanja Sanje Subotić, mag. psych. kojeg je u ponedjeljak održala u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula u sklopu Tjedna psihologije u kojem se upravo nalazimo. Predavanje je zamišljeno i provedeno kao interaktivna aktivnost u kojoj su i sami građani mogli iznijeti svoja iskustva, ali i postaviti pitanja kako bi razjasnili neke pojmove i nejasnoće.

Životni obrazac

Predavačica je istaknula kako temu predavanja posebno preferira zbog toga što njome podsjeti nekog pored sebe, ali i sebe samu, koliko je ona važna i što ne bi trebali činiti. Na svu sreću, postoje načini kako si u svemu pomoći, a da brigu o sebi propustimo u vlastite živote, bez osjećaja da njome išta i ikoga zakidamo.

(Snimila Jelena Milović)

Samim naslovom i znakom upitnika u njemu, ovo je predavanje zainteresiralo naše sugrađane, koji su se nerijetko s njime i sami susretali u svakodnevnom životu, ali im se, sudeći prema onome što su rekli, odgovor sam nameće - barem deklarativno. Prisutni stoga nisu dvojili oko toga da briga o sebi nije sebičnost. Naime, briga, u svojoj srži, već sadrži nešto pozitivno, ali kad govorimo u prvom licu, ona poprima i neke drugačije konotacije, barem kad bi o tome površno zauzimali stavove. Možda nikad nismo bili svjesniji koliko je vitalno važna briga o sebi i koliko izazova imamo da bi je doista i provodili, moglo se čuti na predavanju, a za takvo što alarmi u nama zvone na sve strane.

Pa je li briga za sebe sebična ili ipak nije, nije ni pravo pitanje, već, iščitavajući iz predavanja, kompleksan spoj naših stavova, vjerovanja i iskustva koji su doveli do toga da pitanje uopće postavimo. U održivosti mentalnog, psihičkog, tjelesnog i svakog drugog zdravlja, psihologija ima jasne odgovore koji zvuče utješno, ali ne i jednoznačno; prije svega jer smo sebe stavili na čekanje. Naime, iako nam se briga o sebi nameće kao imperativ; nameće se i pitanje zašto tako malo brinemo o sebi. Jer, "ako ne pazimo na vlastitu dobrobit, naša sposobnost da budemo tu za druge i za sebe smanjuje se", istaknula je predavačica. Međutim, sve to nije iskustvo jednog dana, već je to obrazac koji ponavljamo kroz život.

Stečene navike

- Puno stvari deklarativno znamo pa tako i o dobrobiti brige o sebi, ali u praksi to ne provodimo. Kad je sve dobro, onda sve štima, naglasila je Subotić. Čini se da tada prirodno balansiramo između vlastitih potreba i potreba drugih. Stvari se mijenjaju kad je situacija teža, onda sve ispari, kao da su prozori otvoreni. Zašto je komplicirano uvesti u život ono što jako dobro znamo i čini nam se logično, kao što je to briga o sebi, psihologinja objašnjava stavom o sebi koji datira još od naših djetinjstava pa nadalje, kao i mnoge druge stvari koje svoj korijen tamo pronalaze. To je ideja da je teško ono što znamo pretvoriti u stvarnost i na taj način živjeti.

Gradimo život kroz stavove koje smo negdje pokupili po putu, a gradimo i kroz vjerovanja koja smo većinu dobili prije nego što smo svjesno razmišljali o sebi, te u konačnici gradimo kroz iskustvo. Na primjeru radnih zadataka i rokova, te posljedično odlaganja nekih bioloških potreba, kao što je odlazak na toalet za kasnije, Subotić je slikovito opisala uvriježene stavove i vjerovanja. Naime, nekad smo, u nekom trenutku u životu, imali ideju da nešto moramo izvršiti brzo, a nešto moramo odgoditi. To su navike koje su se stekle, a problematičnim ih čini to što najlakše odgađamo sebe i sve drugo ide prije nas. Vjerovanja potiču od onoga što smo čuli od starijih; roditelja, djedova i baka, učiteljica - stisni zube, bez muke nema nauke i slično.

Subotić ovo ne smatra nužno lošim stvarima i porukama, jer je takav pristup doveo do nekih dobrih rezultata u našem životu, ali je problematično jer vjerovanja ne revidiramo u odrasloj dobi. S vremenom nam ta vjerovanja stvaraju osjećaj da su nam donijela dobro i stvara se "mahovina", kako je to slikovito nazvala predavačica, a ta mahovina sve preuzima te uvijek i iznova koristimo ponašanja koja proizlaze iz tog vjerovanja. Na taj način sebe uvijek ostavljamo po strani. Budući da na taj način ne slušamo uvijek potrebe svog tijela i mislimo da to ne moramo uvijek činiti, ono kroz neko vrijeme prestane šaptati i počne glasno govoriti, a ponekad i vrištati. Tada odlučimo da moramo uzeti pauzu i napraviti reset, ali nas najčešće nešto izvan dovede do toga da moramo mijenjati svoje životne navike i propitkivati svoja vjerovanja i stavove. Ta priča o brizi o sebi je od prvih dana građena na nekim odgodama.

Teško do promjene

Zašto je teško uvesti promjenu, to je priča našeg živčanog sustava, pojasnila je Subotić. Živčani sustav sastoji se od dva djela; voljnog i nevoljnog tj. automatiziranog - simpatikusa i parasimpatikusa. Jedan je zadužen da nas pobudi, a drugi da nas umiri. Prvi je zadužen da kad, primjerice, trubi auto, a htjeli smo pretrčati preko ceste, brzo reagiramo. Dakle, zadužen je da nas zaštiti kad smo životno ugroženi, kako bi se spasili. Idealno bi bilo da se on pali brzo i rijetko. Međutim, ono što u posljednje vrijeme komplicira stvar jest što se taj dio živčanog sustava "razmahao" te naš mozak, koliko god genijalan bio, ne razumije je li stvar realna ili samo u našim mislima. Taj dio živčanog sustava koji nas stalno drži pobuđene, ubrzava otkucaje srca, pojačava znojenje, zaustavi probavni sustav kako bi reagirali u sekundi, od toga što u glavi često budemo unaprijed, predviđamo događaje te brinemo, sve naše mehanizme drži upaljenim te radi gotovo cijelog dana. "Vidjeti unaprijed" vodi u anksioznost. Naime, mi imamo ideju da se pripremamo za budućnost, ali mozak s nama ne dijeli tu ideju, već je stalno u stanju pripravnosti.

Ovaj drugi dio živčanog sustava - parasimpatikus, koji bi se trebao upaliti i raditi duže te biti upaljen češće, ne upali se, tj. zaboravi se upaliti jer mu to sami ne damo njegovim stalnim aktiviranjem, recimo, slušanjem vijesti. Mozak tako stalno traži nove probleme, a mi smanjujemo mogućnost da vidimo nešto dobro. Taj dio mozga radi i dok spavamo, a fokusiran je da stalno traži neku sljedeću problematiku. Kad tako gledamo na stvari, smanjujemo mogućnost da vidimo neke dobre stvari. U tijelu se pritom stalno proizvode hormoni i druge kemijske supstance koje nas pomalo izjedaju, jer sve to ne bi trebalo biti stalno unutar nas.

Samopomoć

Drugi dio živčanog sustava koji čini da se odmorimo, da se naspavamo, da probavni sustav dobro radi, da se možemo dobro oporaviti, rijetko se pali. Briga za sebe upravo pita kako taj mehanizam upaliti. Bilo bi idealno da baš taj dio živčanog sustava bude stalno upaljen, a da se ovaj drugi upali samo po potrebi. Zbog raznih opterećenja to je prilično teško, a u svemu možemo sebi pripomoći.

Upravo je u tom djelu Subotić dala nekoliko savjeta i uputa. Prije svega riješiti se rečenica koje nam u tome odmažu; u smislu, "ako se brinem o sebi, znači da sam slab/a", "ako je ne obavim stvari, tko će drugi" ili primjerice "moram biti produktivan/a i nemam vremena za opuštanje". Osim toga, Subotić je goste na predavanju uputila i na nekoliko jednostavnih vježbi koje se mogu pronaći na internetu, a podrazumijevaju umirujuću glazbu, vježbe disanja, za što uopće nije potrebno više od koje minute u danu.

- Za početak ove male vježbe pomažu jako puno, smatra Subotić koja brigu za sebe smatra osnovom za funkcioniranje u svakodnevnom životu, a rad na sebi svakako kao onaj koji nije od danas do sutra. - Važno je reći da će nam ove aktivnosti poslati poruku da smo sigurni. Kad naše tijelo pošalje mozgu ovakvu poruku, mozak će s tom informacijom odmaknuti svoj fokus s problema i otkriti hrpu mogućnosti ‘širokokutnom kamerom’; napravit će pravu promjenu perspektive.      

I nikad ne smijemo zaboraviti - "Svjesno ulaganje u aktivnosti i navike koje podržavaju naše fizičko, emocionalno, mentalno i socijalno blagostanje, nije luksuz, već temeljna potreba za kvalitetnim životom", što je predavačica posebno apostrofirala.

Povezane vijesti

• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima
• Tjedan psihologije uz više od 40 aktivnosti diljem Istre: Društvo je već neko vrijeme prilično opterećeno