Najveća je umjetnost izdvojiti nešto drugačije iz svakodnevice koja nas okružuje. Kad snimam otvara mi se i pitanje - gdje je granica do koju možemo ući u intimu čovjeka? Hoćemo li ga osramotiti? Jer mi fotografi to možemo učiniti, pogotovo ako izvučemo osobu iz konteksta. Zato fotograf mora imati svoj etički filter

- Dobra fotografije je subjektivni pogled na zamrznuti trenutak. Ona koja donosi nešto osobno. Dobra fotografija će nakon protoka vremena imati i dalje svoju vrijednost. Bit će dokument jednog vremena. Ovim riječima odgovara fotoreporter Manuel Angelini na moje pitanje - što je to dobra fotografija.

Povod za razgovor je još jedna nagrada koju je nedavno primio u Rijeci. Nakon prošlogodišnjeg prvog mjesta, ove godine njegova kolekcija fotografija naziva "Trenerske nevolje" osvojila je drugo mjesto na 11. izdanju međunarodne izložbe sportske fotografije "Odlučujući trenutak 2019" izložene u galeriji Principij. Nagrađen je u konkurenciji 567 fotografija 86 autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i Austrije.

Dokument vremena

Sebe opisuje isključivo kao dokumentarističkog fotografa.

- Ja sam street fotograf, onaj koji voli snimati svakodnevicu. Volim zabilježiti svijet oko sebe. Volim fotografiju na kojoj je čovjek motiv, kad možeš uloviti trenutak, emocije. Volim fotografije kojima s vremenom vrijednost raste. Danas svi snimamo i snimamo slično. U hiperprodukciji ponavljanja iz godine u godinu najveći broj fotografija nemaju neku težinu. Najveća je umjetnost izdvojiti nešto drugačije iz svakodnevice koja nas okružuje, kaže fotoreporter. Trenutno radi za portal Regional Express, a prije toga radio je za Glas Istre. Kao free lancer angažiran je na raznim projektima poput Sajma knjige, Filmskog festivala i brojnih drugih eventa.

        Pitamo ga što je važno za dobru sportsku fotografiju za koje je dobio više nagrada. "Osim dobre opreme koja je nužna u ovom poslu, treba biti ljubitelj sporta i razumjeti sport koji snimaš, jer onda možeš predvidjeti situaciju," kaže on. Upravo je fotografija boksača u ringu osvojila prvo mjesto lani na istom natječaju u Rijeci. Snimio je boksača Marka Čalića iz Pule u borbi protiv jednog talijanskog boksača.

- Boks je jako kompleksan za snimanje, jer je teško dobiti lice boksaša. Oni pokrivaju lice rukama i stalno se kreću, a ti iz jedne pozicije loviš što možeš. Važnu ulogu tu igra sreća, veli Angelini.

Kad govori o omiljenim motivima kaže da ga zanima odnos arhitekture, prostora i čovjeka. Prostor dokumentira određeno vrijeme, a čovjek mu mijenja namjenu. Fotografija može prikazati taj socijalni moment.

- Jesu li Pula i Istra fotogenične?

- Jako. Trenutno me fascinira Raša. To je taj odnos arhitekture i čovjeka. Mjesto je bilo izgrađeno za rudare, a ostalo je identično uz male promjene i danas. Ljudi tamo žive. Sreća ili nesreća je bila što je Raša ostala zapostavljena premda bi je danas trebalo revalorizirati. Možda je Vodnjan jedan od fotografski najzanimljivijih grada u Istri zbog arhitekture i multikulturalnosti. Jedino u Vodnjanu ljudi žive kao što smo nekad živjeli. Djeca se igraju na ulici, nonoći sjede ispod neke volte, razgovaraju. Sve više mjesta u Istri razvijaju se u službi turizma, štale postaju vile s bazenom na kućama su solarni paneli, klime. To je lijepo, donosi korist, ali gubi se identitet prostora. Možda me baš zato Raša i Vodnjan fasciniraju. Naravno da su lijepi Grožnjan, Motovun, Draguć, ali već je to sve više-manje viđeno.

Moralni filter

Na koje prepreke nailazi kao fotograf?

Najviše poteškoća mi čini etički obrazac koji stvara kočnicu u glavi. Trebao bi biti objektivan i nepristran, ali treba osjetiti granicu između promatrača i fotografa. Kada su prometne nesreće u pitanju ne snimam prije nego li stignu službene osobe. Dok mogu kao pojedinac pomoći nisam fotograf. Kad snimam otvara mi se i pitanje - gdje je granica do koju možemo ući u intimu čovjeka. Hoćemo li ga osramotiti? Jer mi fotografi to možemo učiniti, pogotovo ako izvučemo osobu iz konteksta. Zato moramo imati svoj etički filter. Ne isplati se zamjerati ljudima radi fotografije. Svojim snimanjem sam možda do sada nekoga uvrijedio, ali uvijek nastojim ne narušavati dignitet osobe. Uvijek ćeš se nekome zamjeriti, ali pokušavam raditi što bolje znam, zaključuje Manuel.

*********

Povijest Pule na groblju

Zadnje vrijeme snimaš nadgrobne spomenike na pulskom groblju. Odakle taj interes.

- Uvijek sam volio tu simboliku iz religije, ali sam zapravo na pulskom groblju tražio dokumente prošlosti, godine, imena, povijest Pule. Na neki svoj način proučavam i sudbine stanovništva ovog grada koji je doživio egzodus prešućen u velikoj mjeri. Konkretno moj nono je bio vatrogasac koji se spuštao u fojbe i tražio žrtve među kojima je bio i njegov brat koji nikad nije pronađen. Stariji o tome nisu htjeli pričati. Nije istina (no xe vero), samo bi rekli. Ipak te su rane vidljive još uvijek. Što treba natjerati čovjeka da ostavi sve i otiđe u nepoznato, pita se Angelini. 

Povezane vijesti

• U Puli otvorena izložba "trkačkih fotografija" Manuela Angelinija - RUNspektiva
• Izabran novi ravnatelj Istarskih domova zdravlja
• Pula: Dr. Andrej Angelini v.d. ravnatelja Opće bolnice