NE ŽELIM SPAVATI U VRTIĆU! Trebaju li odgajateljice tjerati djecu na popodnevno spavanje?

Mnogi danas već odrasli ljudi pamte dane vrtića po nametanju spavanja, tzv. popodnevnog odmora. Možda ste i vi među njima. A kakvo je danas stanje u istarskim vrtićima? I zašto je to spavanje toliko omraženo nekoj djeci?

Vrtići se razlikuju po prostornim uvjetima i načinima rada tako da su različite i prakse u vezi popodnevnog odmora koje se susreću među njima, ali i među skupinama unutar istog vrtića. U nekim vrtićima u svakoj skupini ima djece koja spavaju i djece koja ne spavaju, bez obzira na to kojeg su uzrasta, dok u drugima ne moraju spavati samo najstarija djeca. U nekim vrtićima sva djeca legnu u krevetić, ali nakon nekog vremena odgajatelj dopušta djeci kojoj se ne spava da se dignu i igraju u tišini, dok u drugima djeca moraju ležati u krevetiću čak i ako su budna. Od odraslih ljudi razlikuju se u tome da se mala djeca trebaju kretati te im je teško u budnom stanju ostati skroz mirna nekoliko minuta. Stoga ležanje bez spavanja za dijete predstavlja ogroman napor, što pokazuju i neugodna sjećanja odraslih osoba baš na taj dio vrtića (drugi je obično prisilno jedenje nečeg što se ne voli).

Svi ljudi imaju iste potrebe, no postoje velike razlike među nama u načinu njihova zadovoljavanja. Tako je i s potrebom za snom, a razlike su posebno velike kod djece predškolske dobi. Jedno istraživanje na 450 djece pokazalo je npr. da neka novorođenčad treba 9, dok druga treba 19 sati sna, da jedan mali dio trogodišnjaka čak i ne treba spavati popodne nego im je dovoljan samo 10-satni noćni san, da nakon treće godine života samo 50% djece treba popodnevni san te da se taj postotak smanjuje s uzrastom. U zadnjoj godini vrtića većini djece neće trebati popodnevni san, ali jednom manjem djelu 6-godišnjaka će on i dalje biti neophodan. Uz toliko velike međusobne razlike jasno je da nekoj djeci neće odgovarati jednak tretman za svih, što je jedna od karakteristika tradicionalnog odgoja.

U suvremenom odgoju naglašava se važnost razumijevanja i prihvaćanja posebnosti svakog djeteta te prilagođavanje djetetovim jedinstvenim potrebama. Kada govorimo o spavanju, to se odnosi na omogućavanje djetetu da prestane s dnevnim spavanjem kad neko vrijeme ne uspijeva zaspati u periodu dnevnog odmora, bez obzira ima li 4 ili 6 godina, što je već duže vrijeme praksa pazinskog i još nekih vrtića. Iako je unutar obitelji takvo uvažavanje djeteta lakše postići nego u vrtiću, veseli činjenica da je svakim danom sve više odgajatelja i roditelja koji su senzibilni na individualne potrebe djeteta i svoje odgojne postupke prilagođavaju djetetu, gradeći tako dobar odnos s njime. Djeca u takvom uvažavajućem odnosu rano uče prepoznavati signale svog tijela i jasno zastupati svoje potrebe, a kasnije u životu i svoje želje, mišljenja, stavove, ideje, što je sasvim sigurno nešto što svaki roditelj želi za svoje dijete.

Važno je znati da je noćni san važniji od dnevnog: hormoni odgovorni za regulaciju apetita i rast luče se tijekom noćnog sna, a i imunološki sustav najbolje radi tijekom noćnog sna pa je zato za djecu važnije spavati dovoljno dugo noću nego odspavati poslijepodne. Ono što sve češće zapažamo kod predškolske djece je kronična neispavanost. Ako dijete morate svako jutro dugo buditi za vrtić, ako često zaspi tijekom vožnje autom, ako je često mrzovoljno i razdražljivo ili ima teškoće s koncentracijom, velika je vjerojatnost da ne dobiva dovoljno sna. Ponekad je uzrok neispavanosti jednostavno prekasni odlazak na spavanje, a ponekad (i) spavanje u istoj sobi s elektroničkim uređajima i izloženost plavoj svjetlosti, ali o tome nekom drugom prilikom.