Točno znam što se događalo kad je određena pjesma nastala i stvarno nastojim da nijedna riječ tu ne bude slučajno, da sve bude puno detalja i slika i da te pjesme budu moj mali dnevnički zapis i odraz trenutnog perioda

Mia Dimšić mlada je i uspješna kantautorica koja je publiku osvojila hitovima "Život nije siv", "Bezimeni", "Kiša", "Cimet i čaj", "Ovaj grad" i drugima. Njen debi album u kratko je vrijeme postao najprodavaniji u Hrvatskoj te je za njega osvojila nagradu Porin. Istu nagradu osvojila je i za pjesmu godine, a kako zvuči uživo moći će se čuti u nedjelju, 11. kolovoza u dvorištu Povijesnog i pomorskog muzeja Istre na pulskom Kaštelu. Bio je to povod za razgovor s ovom mladom pjevačicom.

- Kako je bilo na samom početku – jeste li imali podršku kolega i prijatelja, ili je bilo nekih osornih pogleda?

- Na sreću, nije uopće bilo osornih pogleda, ako ih je i bilo, nisam ih zamijetila. Oni koji me dobro znaju bili su pomalo začuđeni jer nisam bila sklona javnom isticanju, a ovaj posao to podrazumijeva, ali nisu bili iznenađeni što se tiče glazbene strane priče jer su znali da oduvijek pjevam, sviram, skačem okolo s gitarom, nosim ju na sve tulume, sviram po raznim eventima u slobodno vrijeme… tako da im je bilo dosta prirodno. Više je tu bilo onog straha od estrade kad su u pitanju bili roditelji i uža obitelj, oni su se u početku malo bojali jer nisu imali pojma o tom svijetu u koji ulazim i što mi on sve nosi.

Neopisivo

- Kakav je to bio osjećaj kada je vaš album postao najprodavaniji u Hrvatskoj, sve to praćeno nagradama i priznanjima?

- Nestvaran, neopisiv, prekrasan. Ništa što sam čula, mislila ili naučila nije me moglo pripremiti na sve što se dogodilo. Čovjek to stvarno ne može razumjeti dok ne doživi. Sve se promijenilo u manje od godinu dana, počela sam održavati koncerte, još puno više putovati, odrađivati snimanja i kampanje… I to mi se nekako dogodilo dosta brzo na čemu sam iznimno zahvalna, ali opet je bilo i stresno dok se nisam navikla.

- Postoji li neka stvar koja vas je kao mladu osobu posebno oduševila ili na neki način fascinirala na glazbenoj sceni i postoji li neka stvar (ili događaj) zbog koje ste osjetili razočaranje ili onaj osjećaj otrežnjenja?

- Oduševili su me mnogi starije kolege koje slušam odmalena. Stvarno ih ne mogu ni nabrojati, a da nekoga ne izostavim. Pored tih ljudi vidjela sam što znači biti čovjek, ne filozofirati, biti jednostavan u svojoj slavi, ne dopuštati da te ona dotiče, biti ljubazan i brižan prema svima oko sebe… Za to je potrebno puno snage i strpljenja, posebno ako si javna osoba, a stvarno imamo krasnih ljudi na sceni koji su mi ogromna inspiracija i putokaz i primjer da je sve to moguće ako se tako postaviš. Naravno, ima i razočaranja, kad sam ušla u javno eksponiranje, čula sam puno stvari o sebi što te u početku boli, kasnije jednostavno više ne jer shvatiš da ljudi komentirajući druge govore isključivo o sebi. Na tome pokušavam biti zahvalna jer sam ujedno dobila i odličan filter za ljude oko sebe, vidjela kome je tu mjesto, kome nije.

- Osjećate li da ste se kao osoba promijenili, sazreli nakon pojavljivanja na sceni?

- Na sto načina, život na sceni i iza scene naučio me što nijedna škola ne bi mogla, posebno u pristupu ljudima. I dalje puno griješim, puno učim na svakom koraku, ali već je puno, puno lakše nego prije dvije-tri godine kad sam najednom uplivala u sve to. Mislim da sam sad puno opreznija, puno više mislim o svojim riječima i postupcima, lakše preuzimam odgovornost za svoje postupke i općenito mislim da sam naučila biti sretna sama sa sobom i sreću pronaći u svakakvim uvjetima.

Uvjerenja

- Te poruke koje prenosite u svojim pjesmama, (npr. "Bezimeni", ili ona o kiši koja ima dobre i loše strane ili pak onaj stih "tko ne zna sebe dati, ničega se neće sjećati") jesu li one nekakav sažetak vaših osobnih iskustava?

- Naravno, svaki stih i svaki ton su odraz mojih uvjerenja, a pola tekstova napisao je Damir Bačić koji je također sa mnom u ovome od prvog dana pa puno toga zajedno proživljavamo. Točno znam što se događalo kad je određena pjesma nastala i stvarno nastojim da nijedna riječ tu ne bude slučajno, da sve bude puno detalja i slika i da te pjesme budu moj mali dnevnički zapis i odraz trenutnog perioda.

- Vaše pjesme odišu optimizmom, ali uhvatite li ikada sebe kako zabrinuto razmišljate o budućnosti, svojoj i/ili tuđoj?

- Naravno. Bilo bi lijepo kad se ne bismo brinuli, ali to je gotovo nemoguće. Znam da je briga oko bilo čega potpuno sulud koncept, ali često se i previše brinem. Zato su tu pjesme, one su moja terapija, pomažu mi da "izventiliram" suvišne osjećaje, da govorim o onome o čemu imam potrebu i općenito. Od dana kad sam uzela gitaru u ruke, prvo što bih napravila u nekoj užasnoj situaciji bi bilo zatvoriti se s njom u sobu i pjevati nešto prigodno. Da nema toga, čisto sumnjam da bi me uopće ikad zainteresirao ovaj posao.

Povezane vijesti

• Ovo je moja godina
• Mia Dimšić večeras u Vodnjanu
• Mia Dimšić u vrtu Ville Polesini