Mi se nikada nismo raspali, uvijek ćemo biti prijatelji

Ivan Mihovilović sam sebe zove Miha. Ako ga zazovete imenom, moguće je da se ne osvrne. Miodrag Macura je Mimi, a kada svira blues još i King. Boško Obradović često je posjećivao obitelj Mihovilović. Ugodna druženja začinio bi ruskim romansama. Mihina mama kupila je klasičnu gitaru nek' Bošku bude pri ruci. U Mihine ruke smjestila se tek u prvom razredu srednje škole nakon Grofovog prijateljskog grđenja.

Dodatni instrumenti

Mimi je pak počeo još u prvim razredima osnovne škole. Najprije pet godina violine, pa malo harmonike dok iz Rijeke nije stigla Melodija Mengeš akustična gitara. Obojica su ozbiljnije u glazbu ušli u srednjim tinejdžerskim godinama. Poriv za stvaranjem vlastitih pjesama nadvladao je uobičajeno pjevušenje uz gitare i vino. Miha i Andi Šipetić udružili su se 1980. godine. Ubrzo su kod braće Bilandžić iz grupe Lilihip snimili demo materijal. Ton majstor bio je Zoran Vodopija. Snimke su odnijeli u Jugoton gdje ih je primio Siniša Škarica i pitao kako se duo zove. Na opasku da su oni prijatelji, rekao im je da je to dobro ime za bend te su prijatelji postali Prijatelji. Još im je savjetovao da malo porade na tekstovima jer su odveć tmurni te da obogate zvuk dodatnim instrumentima. S tom se ocjenom slagao i novinar tjednika Studio koji je napisao da bi njihova sjeta mogla rasplakati pola Zagreba. O mogućnosti snimanja LP-ja Škarica im je nagovijestio da će razgovarati nakon što učine savjetovane promjene. Mlade i egocentrične Prijatelje kompromisi nisu zanimali jer su bili uvjereni da su njihove pjesme upravo onakve kakvima su ih htjeli. Prošetali su se Zagrebom do mlađe izdavačke sestre Suzy gdje su im rekli da su zadovoljni ponuđenim materijalom te da se spreme za snimanje.

Prijateljima je ovakav ishod bio potpuno zadovoljenje želja. Snimanje albuma više ih nije zanimalo. U tadašnjoj pulskoj glazbenoj zbilji definitivno za "Ripley' – vjerovali ili ne". Mimi se udružio sa Zoranom Vodopijom. Uspjeli su nastupiti samo jednom. Na velikom rock natjecanju Zajednice općina Rijeka koje je na pulskom Korzu održano 9. svibnja 1981. godine zauzeli su treće mjesto. Prijatelji su isto bili u konkurenciji. Žiri, kojim je predsjedala Arinka Šegando, udijelio im je odličan, odnosno peto mjesto. Nakon tog uspjeha akustičari počinju tješnje surađivati sve do Mihinog odlaska na faks, vojsku ili gdje se već ide. Tada se rađaju elektrificirani Prijatelji: Jernej Červinka – klavijature, Nenad Mirt – bas gitara, Tonko Živanović – električna gitara i Robert Rebrović – bubnjevi koji prate akustične Andija i Mimija. Iako su naši C, S, N& Y prvotno imali pomalo sumnji u ishod nakon poprilično radikalnih promjena novi zvuk je bio pun pogodak čemu svjedoči tonski zapis s koncerta u MZ Veruda koji je održan 30. rujna 1983. godine.

Snivanje ploče

Snimanje ili snivanje ploče odlučili su da ostane na onom platonskom odnosu sa Suzy. Nakon nešto koncerata, koji se mogu nabrojati prstima jedne ruke, Prijatelji su prestali djelovati. Ovo je prigoda prisjetit se još nekih protagonista akustičarskog miljea. Nešto raniji dani od do sada opisanih pripadaju Dinku Pogoriliću i grupi Arkadas. Miha se sa zadovoljstvom sjeća Dinkovih stihova i prijateljskog hipi stava i rado bi obnovio pamćenje. Želja će mu se malo teže ispuniti jer Dinko već dulje vrijeme živi i radi, da budem općenit, preko velikog mora. Spomenuti su i Damir Rigo te Predrag Mijajlović Pedro. Neizbježan je i Milanko Vuković Mićo koji je pisao stihove za Prijatelje i bio poput Keitha Reida (Procool Harum) ili Roberta Huntera (Grateful Dead) pridruženi član grupe Atlantida. Bend je bio kao i prijatelji akustičari potpuno van tadašnjeg trenda i glazbom i tekstovima.

Na spomenutom natjecanju na Korzu bili su drugi s istim brojem bodova kao i pobjednička Stabilizacija. Počeli su svirati u postavi s tri gitare: Davor Debeljuh, Dragan Antonijević i Tonko Živanović, što je bilo poprilično intrigantno. Bubnjeve je prvotno mazio Mladen Barišić Bara pa Robert Rebrović. Bas je svirao Saša Radolović. Debeljuha je nakon nekog vremena zamijenio klavijaturist Edvard Edi Bobanović. Kao domaći zagrijavatelji publike nastupili su na maratonskom rock koncertu koji je 27. rujna 1981. godine održan u autokampu Stoja. Saša Radolović poginuo je u onoj tragičnoj željezničkoj nesreći u Divači 14. srpnja 1984., a Andi u prometnoj 2010. godine. Za kraj citirat ću Mimija: "Mi se nikada nismo raspali, uvijek ćemo biti prijatelji". (Damir BURIĆ)