U suvremenom svijetu globalizacije engleski je jedini jezik koji ima hipercentralizirani status, što znači da se ljudi iz najrazličitijih razloga mogu njime koristiti u gotovo svakoj zemlji, a i najviše ga uče u svijetu. Iz tog proizlazi da je koristan ne samo u komunikaciji s izvornim govornicima, nego još više s onim neizvornim - u dobru i u zlu! Velika je vjerojatnost, naime, da ćete znanje upravo engleskog jezika, ma kakvo bilo, nastojati iskoristiti za uspostavu komunikacije s nekim strancem, bez obzira odakle dolazio ili gdje se nalazili.

Kraljica ne govori isto

Doista, engleski se jezik danas promatra kao neizostavan dio primarnog obrazovanja, poprimio je status (onog) drugog jezika bez kojeg je teško zamisliti život od najranije dobi, stoga nerijetko prevladava uvjerenje kako svako dijete treba prvo naučiti čitati, pisati, računati i govoriti engleski jezik. Riječ je o jeziku čiji broj onih koji ga planski uče premašuje broj izvornih govornika, iako je danas taj pojam sve češće podložan kritičkim raspravama s obzirom na snažna migracijska kretanja i izrazitu multikulturalnost društava, prije svega, američkog i britanskog.

Lingvisti duže preispituju tradicionalni ideal izvornoga govornika kao nešto čemu treba težiti pri učenju stranog ili drugog jezika, pa čak ukazuju na to da ni Kraljica ne govori potpuno isto kao na početku svoje vladavine jer se svaki jezik nužno mijenja pod novijim utjecajima, a govornici se tim promjenama postupno, katkad ne sasvim svjesno, prilagođavaju.

Prema podacima Britanskog vijeća (British Council) do 2020. godine oko 1,75 milijardi ljudi govorilo je engleski jezik barem na razini osnovnog sporazumijevanja, dakle svaki četvrti stanovnik našeg planeta, a vjerojatno su se predviđanja od dvije milijarde nakon 2020. godine već ostvarila ili će uskoro. U svakom slučaju to je dominantan međunarodni jezik čijem su usponu nesumnjivo pridonijele specifične povijesne okolnosti i velika prilagodljivost.

Zahvaljujući političkim, vojnim, religijskim i trgovinskim staležima, engleski je jezik naprosto izvezen preko europskih granica, što je posebice došlo do izražaja u kolonijalnom razdoblju, dok je na prijelazu 19. u 20. stoljeće još više potvrđena njegova politička i vojna moć kupovinom Louisiane od Francuza 1803. godine, kad ujedno preuzima primat francuskom jeziku. Nakon toga slijedi uspon SAD-a tako da mu globalni utjecaj sve više osnažuje. Planetarnim širenjem govornog područja engleski se jezik nužno prilagođavao i mijenjao, pa u njemu nalazimo riječi iz raznih jezika kao što su arapski, španjolski, hindu i mnogi drugi.

Prva dijaspora i prsteni

Danas podjela područja gdje se njime koriste počinje unutarnjim prstenom koji određuje jezični standard ili normu. To je zapravo područje gdje je engleski primarni jezik, a čine ga Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland (neki dodaju južnu Afriku i dio karipskog teritorija), dakle, takozvana prva dijaspora. Slijedi vanjski prsten u čijem su sastavu, primjerice, Indija, Pakistan, Singapur, Malezija, Nigerija i Gana, a povezuje ih kolonijalna prošlost pod britanskom vlašću. Njihovi govornici dovode u pitanje standard, stoga sami razvijaju donekle drugačiji engleski jezik kao poveznicu između svog nasljednog i novog jezika i to je takozvana druga dijaspora.

Treći je prošireni prsten unutar kojeg prepoznajemo, primjerice, Kinu, Rusiju, Japan, Brazil, Poljsku, Italiju i Hrvatsku, a u njemu govornici slijede pravila uspostavljena u prvom krugu i/ili mijenjana u drugom krugu. Drugim riječima, u pitanju su izvorni govornici, pripadnici dominantne kulture (oko 380 milijuna), zatim oni koji ga upotrebljavaju kao drugi jezik u neposrednom okruženju, prije svega, u vladinom sektoru i društvenom životu (oko 300 milijuna), te oni koji ga uče kao strani jezik, a njihov broj se stalno povećava od sredine prošlog stoljeća (milijardu ili više) kao rezultat napretka, posebice poslovnog i tehnološkog.

Ova je klasifikacija uvedena 1985. godine, a njezin tvorac je indijski lingvist Braj Kachru. Tim je modelom triju koncentričnih krugova, kako sam priznaje, nastojao ukazati na vrstu rasprostranjenosti engleskog jezika, način njegova usvajanja i učenja te funkcionalne domene u kojima se upotrebljava kao most između kultura i jezika. No, Kachru ga ubrzo kritizira zbog relativno pojednostavljena prikaza i nejasnoća u pogledu zemalja "članica" tih krugova (npr. Jamajku nije tako jednostavno klasificirati), a uslijedile su kritike i ostalih teoretičara na račun prilično rigidnog razgraničenja njegovih korisnika tako da je prvotno zamišljena dinamična priroda tog modela dovedena u pitanje.

Glavna se kritika odnosila na to kako prvi, unutarnji prsten podrazumijeva vlasništvo nad engleskim jezikom (jezik (ne)pripada određenim društvenim skupinama), jedino se tobože tamo govori točan ("pravi") engleski jezik, pa je upravo u tome njihova najveća privilegija.

Lingvistički (neo)imperijalizam

Brojni kritičari u tome prepoznaju polazište za lingvistički (neo)imperijalizam. Doista, u pitanju je model poglavito zasnovan na ideji nacije (nacionalni identitet govornika kao temelj klasifikacije) koji slabo odgovara današnjoj sociolingvističkoj stvarnosti (usp. s pozivanjem na kolonijalno razdoblje). Osim toga, ovom modelu pojedini kritičari zamjeraju pretpostavku da točnu uporabu engleskog jezika utvrđuju jedino stručnjaci koji sami govore prestižnim varijetetom.

Danas je engleski jezik globalno rasprostranjen u tolikoj mjeri da se odavno u stručnim krugovima piše i govori o svjetskim engleskim jezicima (World Englishes), iako je 2004. godine francuski IT stručnjak Jean-Paul Nerrière predložio Globish s otprilike 1.500 riječi kako bi olakšao komunikaciju u međunarodnim okvirima. Međutim, to ne znači da drugi jezici postupno nestaju. Naprotiv, u SAD-u oko 11,4 posto stanovnika govori španjolski kao materinski jezik, dok je broj onih kojima je grčki materinski jezik najveći u Melbourneu, nakon Atene i Soluna.

Prevlasti engleskog jezika u suvremenom svijetu, uključujući digitalno okruženje, odnedavno možda najbolje potvrđuje sasvim neočekivan "pseći engleski" (doggoLingo, doggotalk, woof, dog-speak) kojim se pojedinci koriste da bi verbalizirali misli svojih kućnih ljubimaca, čime dodatno potvrđuju da je pas možda ipak najbolji čovjekov prijatelj, pa mnogi nazivaju doggoLingo jezikom vlasnika pasa, ističući pritom da proizlazi iz njihova neizmjernog oduševljenja najdražim ljubimcima, to jest psićima.

Neka čudna mješavina engleskog jezika i komunikacije s psima uz povremene onomatopejske elemente, nastala s ciljem opisivanja psećih aktivnosti i ponašanja, zabavna je isto toliko koliko luckasta zamisao, a posebice se naglašava da u njoj ne postoje pogreške (u izgovoru, gramatici ili pravopisu), dakle, ne postoje ni jezične norme.

Ubrzani tečaj

Doggo je prvi put upotrijebljen 2014. godine na danas neaktivnoj Facebookovoj stranici Ding de la Doggo da bi sljedeće godine memi s psima postali vrlo popularni na Redditu, Twitteru i drugim društvenim mrežama. Shirley Lee je 2. veljače 2017. na platformi Medium analizirala kako je nastao taj vrlo specifičan leksik. Nerijetko ga nalazimo na svim glavnim društvenim mrežama, u video uracima ili na psećim fotografijama, ispisanog fontom pod nazivom Comic Sans.

Riječi se pišu kako se izgovaraju. Internetski jezik DoggoLingo zapravo utječe i na to kako razgovarati sa svojim kućnim ljubimcima. Primjerice, imenice kao što su "doggo" i "fren" zamjena su za standardne engleske imenice "dog" i "friend" (doggos za množinu dogs), a pridjevi "smol" i "goob" zamjenjuju standardne engleske riječi "small" i "good", dok glagolska skupina "do a gib" znači "to give something", a sam glagol "bark" postaje "bork". Kad isplaze jezik, vlasnici im kažu "you're doing a mlem, a blep, a blop", ovisno o tome kako su isplazili jezik.

Internetska lingvistkinja Gretchen McCulloch navodi da doggo-speak sadrži dodatne sufikse na kraju riječi da bi one zvučale još "slađe", kao što je "pupperino" (pupper u značenju puppy). Kad se vlasnik obrati kućnom ljubimcu, primjerice, riječima "a fat boi" znači da mu ukazuje na pretilost. Leksik se stalno proširuje zahvaljujući ljubiteljima pasa (također mačaka i ostalih životinja) u svijetu, ali je osobito brojna skupina onih iz Australije (u australskom slangu riječi završavaju na -o (npr. bizzo umjesto business), što je uobičajen nastavak koji se u takozvanom psećem jeziku dodaje pravilnim riječima).

Ako vas zanima naučiti neku riječ da biste počeli tako komunicirati sa svojim psom, na internetu možete naći razne lekcije, neku vrstu ubrzanog tečaja za početnike.

Virtualna komunikacija

Eto, engleski je jezik na stanovit način poslužio kao osnova za "pseći jezik" pa se može u šali reći da i psi znaju engleski jezik, jer bez njega je danas gotovo nezamislivo komunicirati, posebice u virtualnom svijetu. Naslov ovog priloga vas vjerojatno podsjeća na sjajan film "I konje ubijaju, zar ne?" iz 1969. velikog američkog redatelja Sydneyja Pollacka, snimljen prema kratkom romanu Horacea McCoya (1935.), čija je radnja smještena u doba velike društveno-ekonomske krize početkom prošlog stoljeća u Americi. Možda doggoLingo još jednom pokazuje kako je pandemijska kriza koju globalno proživljavamo utjecala na potrebu i potragu za različitim oblicima komunikacije u svakodnevnom životu ili je tek riječ o neiscrpnoj jezičnoj (i ljudskoj) kreativnosti?!

Povezane vijesti

• Psi ne smiju na dječje igralište, ali smiju u park
• PULA IMA OKO DVIJE TISUĆE PASA: U Gradu lani kupili uređaje za provjeru čipiranja kućnih ljubimaca, u godinu dana PROVJERILI SAMO 30 PASA!
• KONTROLIRANO 29 PASA: Komunalni redari kaznili trojicu neodgovornih vlasnika kućnih ljubimaca s ukupno 1.200 kuna