Galilejsko more, najveće slatkovodno jezero u izraelskoj pokrajini Galileja JEZERO PO KOJEM JE HODAO ISUS, A RIBARE UČINIO RIBARIMA LJUDI

Galilejsko more ili Galilejsko jezero koje se još naziva Tiberijsko jezero, Genezaretsko jezero ili jezero Kineret, najveće je slatkovodno jezero u izraelskoj pokrajini Galileja. U drevna vremena sadržavala je neka od najboljih zemljišta i najprometnijih gradova u Izraelu. Važne ceste koje su vodile u Damask, Egipat i istočni Izrael prolazile su kroz Galileju. Njezina iznimna klima i plodno tlo davali su velike urode, a ribarstvo na Galilejskom moru omogućavalo je veliku izvoznu trgovinu i bilo je izvor blagostanja.

Galileja je naravno biblijsko mjesto na zemaljskoj kugli povezano s djelovanjem Isusa Krista. Naziv Galilejsko dobilo je po pokrajini Galileji u kojoj se nalazi. Genezaret je njegovo starije ime prema gradu koji je postojao uz njegovu obalu, a Tiberijsko se nazivalo od 1. stoljeća, i to po gradu Tiberijasu. Tiberija, grad na sjeveru Izraela s oko 39 tisuća stanovnika, najveći je grad u dolini Jordana. Zbog svog smještaja na obali Galilejskog jezera i blage klime, popularna je turistička destinacija. Tiberija je sveti židovski grad koji pohode hodočasnici židovske vjeroispovijedi iz cijeloga svijeta te sveti židovski grad Safed, u kojem je napisan Talmud.

200 metara ispod razine mora

Službeno ime Galilejskog jezera je Kineret. Galilejsko more, koje ima oblik kruške, dugo je 21, a široko oko 13 kilometara. Površina mu je 166 četvornih kilometara, a najveća dubina 43 metra. Nalazi se 209 metara ispod razine mora, što ga čini drugim najnižim na svijetu; na prvom je mjestu Mrtvo more, najniža točka na Zemlji, -400 metara.

U njega se na sjeveru ulijeva i na jugu iz njega izvire rijeka Jordan koja se kasnije ulijeva u Mrtvo more. Jordan je danas devastirana rijeka, najviše zbog nepostojanja suradnje država u regiji oko njegova održivog korištenja. To se najviše odnosi na Izrael, Jordan i Siriju koji su se natjecali u isisavanju dragocjene vode za svoje poljoprivredne i druge potrebe i nastojale nauditi drugoj strani.

Da se dosadašnji način korištenja Jordana pokazao štetnim dokazuju mjerenja po kojima je ta rijeka s nekadašnjim protokom od milijardu prostornih metara svježe vode godišnje spala na 20 do 30 milijuna prostornih metara vode. U zamjenu za isisavanje vode, u Jordan se vraća zagađen kanalizacijski otpad i istovremeno zaustavlja dotok pritoka od izvora na planini Hermon, preko Galilejskog jezera do ušća na Mrtvom moru.

Presudne promjene počele su 1964. godine kada je Izrael otvorio veliku branu za odvajanje vode iz Galilejskog jezera, a Jordan izgradio kanal za isisavanje voda iz rijeke Yarmouk, glavne pritoke rijeke Jordan. Sirija je zatim izgradila rezervoare za skladištenje voda iz Yarmouka. Posljednjih pet desetljeća ove tri zemlje na taj način su rijeci Jordan oduzele između 70 i 90 posto vode.

Rijeka Jordan, koja se poput tanke plavičaste niti nekih dvjestotinjak kilometara spušta od Galilejskog jezera ka Mrtvom moru udahnula je život uz obje svoje obale. Nepregledne plantaže datulja, naranči, banana, vinograda i plastenika za uzgoj povrća, postoje samo zahvaljujući toj riječci iz koje se nemilice crpi voda.

Jordan se u Starom zavjetu spominje oko 175 puta, a petnaestak puta u Novom zavjetu. Za kršćane, mjesto gdje Jordan istječe iz Galilejskog jezera, sveto je mjesto, označava lokaciju gdje je Ivan Krstitelj krstio Isusa.

Galileja, bogomdana zemlja

Galilejsko jezero u svojim djelima spominje povjesničar Josip Flavije, kao i apostoli-evanđelisti, jer je Isus uz njega djelovao: tu je hodao po vodi, pozvao pet apostola (Petra, Andriju, Ivana, Jakova i Mateja), nahranio pet tisuća ljudi, a na brdu povrh njega održao Govor na gori. U Isusovo vrijeme, oko jezera je bilo tek desetak gradova, bilo po samoj obali, bilo u okolnim brdima. Između njih postojao je uspješan posao i bezbrojni prelasci lađama preko jezera. Nijedan od tih užurbanih gradova nije preživio. Samo se moderni grad Tiberijada prisjeća rimskoga grada istoga imena koji je utemeljen početkom prvoga stoljeća.

Povjesničar Flavije o plodnosti područja Galileje u 1. stoljeću piše: "Ova je zemlja toliko plodna da na njoj mogu rasti sve vrste usjeva te prema tome stanovnici ovdje sade svaku vrstu biljaka... Orasi, koji općenito pripadaju hladnijim klimama, ovdje cvjetaju u izobilju. Tu su također i palme, koje najbolje rastu u toplim klimama; a pokraj njih rastu smokve i masline koje inače zahtijevaju ugodnije temperature. Može se reći da ovdje sama priroda ponosno tjera biljke koje su prirodno jedna drugoj neprijatelj, da se slažu; to je sretan sukob godišnjih doba, kao da svako od njih ovdje polaže pravo; jer ova zemlja ne samo da donosi sve vrste jesenskih plodova u izobilju, već ih zaista dugo i čuva; opskrbljuje ljude s osnovnim voćem, s grožđem i smokvama neprestano, tijekom deset mjeseci u godini, te ostalim voćem kada sazrije tokom godine; jer uz dobru temperaturu zraka, također je i vrlo živim izvorima vode natopljena. Ljudi ove zemlje zovu taj izvor Kafarnaum. Neki su mislili da je jedan od odvojaka Nila jer se u njemu nalaze jednake ribe, kao i u jezeru u blizini Aleksandrije".

U Kafarnaumu, drevnom Kephar Nahumu koji evanđelist Matej naziva Isusovim gradom, ribarskom, gradiću na obali Galilejskog mora, Isus je iscijelio uzetoga, izliječio stotnikovog slugu, iscijelio majku Petrove žene, pozvao Mateja da bude jedan od njegovih apostola, otvorio slijepe oči, istjerao đavla, iscijelio usahlu ruku čovjeka na Šabat, iznio govor o kruhu života.

Velik problem za Izrael predstavlja opadanje razine ovog jezera zadnjih godina. Isusov hod po Galilejskom jezeru danas gotovo da i ne bi bilo čudo: vodostaj jezera, najvećeg izraelskog izvora pitke vode, opasno je nizak, u četrnaest godina vodostaj je pao za šest metara. Izrael rješenje vidi u desalinizaciji, u čemu je najbolji na svijetu. Planira udvostručiti količinu mediteranske slane vode koju će desalinizirati i pola te količine cjevovodima dopremiti do 75 kilometara udaljenog Galilejskog jezera.

Dugoročni cilj je da se u jezero upumpa 1,1 milijarda kubnih metara godišnje do 2030. godine. Svoje jezero Kineret pretvaraju u rezervoar desalinizirane vode, inovativno i važno, dosad neviđeno. Izrael ima pet tvornica za desalinizaciju duž obale Mediterana.

Prve instalacije za desaliniziranje izgrađene su u Izraelu 1965. godine, ali je tek duga suša u razdoblju od 1998. do 2002. godine potaknula vladu da početkom 2002. godine odobri izgradnju pet velikih postrojenja.

Jedan od izraelskih ministara se našalio:"Ako se Isus vrati, mi ćemo se pobrinuti da mu još jednom uspije hodanje po vodi".

Kibuci - zemljoradničke komune

Na obalama Galilejskog mora danas je smješteno više kibuca, zajednica zatvorenog tipa koja uglavnom djeluje prema konceptu: pridonijet ću koliko mogu, a uzeti samo ono što mi je potrebno. Uzdržavaju se radom na poljoprivrednim dobrima i industrijskom proizvodnjom. Prvi je kibuc osnovan u Deganiji na području Galilejskoga jezera 1909. godine.

Galilejsko jezero okrenuto je turizmu, o čijem razvoju govori podatak da po njemu dnevno plovi više od dvjesta brodova. Ukupan prihod od turizma u rekordnoj 2018. godini iznosio je 6,4 milijardi dolara, odnosno činio 2,8 posto ukupnog BDP-u Izraela.

Spomenimo još da je godine 1948. sjeveroistočnu obalu Galilejskog mora zauzela Sirija, ali je Izrael 1967. godine okupirao čitavo područje, kao i Golansku visoravan s planinom Hermon.