Pisanje daje šansu čovjeku da se izrazi, da izađe iz svog zatvorenog svijeta, da si olakša, i uvijek vam nekako otvara vrata za nove susrete, nove ljude, nove emocije. Za neke ljude je pisanje jednostavno putokaz do neba, bez toga kao da ne postojiš, kao što je vjerojatno svakom umjetniku njegova umjetnost taj putokaz

        Stefan Simić mladi je, ali već etablirani pisac rođen 1989. godine u Paraćinu. Pisati je počeo tek sa 18, 19 godina kako bi umirio svoj burni unutarnji svijet koji je primjećivao štošta oko sebe i koji je neprestano reproducirao i rekonstruirao razne priče iz svakodnevnih situacija. Kako sam kaže, počeo je pisati onda kada mnogi najkvalitetniji pisci prestaju jer su izrekli sve što su trebali u onim najnadobudnijim i najangažiranijim godinama života. Pa ipak, jednom kad je krenuo pisati, Stefan više nije stao. Prvu knjigu "Pustite nas" objavio je 2012. godine, drugu "Odjeci ljudskog" 2013., treću "Generacijama koje rastu bez poezije" 2016., "Rekoh... i olakšah dušu" 2019. godine i "Povratak čoveku" 2020. godine. Svoje radove gotovo svakodnevno objavljuje na internetu i ima veliki broj fanova koji ga redovno prate, mada je njemu samom, tvrdi, ta riječ neobična za jednog pisca, i primjerenija kakvoj glazbenoj zvijezdi.

        Međutim, Stefan i u Puli ima popriličan broj uglavnom obožavateljica kojima njegovi stihovi i poruke hrane dušu i uljepšaju dan, a one su doslovno ispunile dvorište Gradske radionice u Puli, i s neprestanim osmjehom na licu uživale u ugodnoj večeri ispunjenoj Stefanovim specifičnim "Teatrom iskrenosti".

        - Kao što vidimo, i večeras će na tvom nastupu biti prisutne uglavnom žene. Mnogi te i zovu "šaptačem ženskim dušama" ili "čitačem ženskih duša". Kako ti to polazi za rukom?

        -Ne znam, iskreno, to se tako nekako namjestilo. Većina mojih pjesama nisu o ženama, ali u najvećoj mjeri upravo takve objavljujem, pa to tako bude primijećeno. U većini slučajeva ja svoje patnje, svoja nekakva razmišljanja prebacim u ženski rod i tu možda dolazi do nekakve sublimacije. S druge strane, osjećam žene, razumijem ih i ta ženska bol mi je jako bliska. Jer kad je čovjek umjetnik, kad živi jednim takvim životom koji je još uvijek dosta specifičan za ženu koja puno čita, puno razmišlja, puno analizira, valjda tu dolazi do tog jednog višeg razumijevanja. Postoje dvije vrste pisaca, oni koji jednostavno banaliziraju ženu, koji stvaraju od nje nešto što ona može biti, ali nije, a imate i one, kao ja, koji ženu čine možda i boljom nego što jest kako bi sačuvali onaj svoj ideal žene. Jer žena nije statična, osjećaji i osobe se mijenjaju, ona je jedan živi proces i može biti sve, može biti i kraljica, i može biti ono drugo.

        Pišem ono što živim

- Zanimljivo da spominješ često iskrenost, a i vidi se u tvojim stihovima da jedna čovječnost i kavalirština progovara iz tebe, međutim, imam osjećaj da su pozitivne reakcije na te stihove jer si ti ipak muškarac, pisac. Kad je žena tako iskrena o odnosima i osjećajima, uglavnom je nazivaju očajnom, željnom pažnje.

        - Pa vidite, pisac i treba biti očajan na neki način, jer to je opće poznato da je dosta teško napisati nešto jako dobro iz nekog trenutnog pozitivnog stanja. Nažalost, ali to je tako. Uostalom, kad sam započeo pisati, moj prvi tekst je bio "Pustite me" i nastao je iz jednog mog očaja, iz želje da slijedim neki svoj put, da se ne ukalupljujem u neke norme i stereotipe. Moje pisanje naprosto traži jednu vrstu bola ili patnje, odnosno kad pišem, pokušavam tu neposrednu emociju iznijeti i prenijeti, a u tom se procesu pojavljuje cijela paleta osjećaja, i onih dobrih, i onih manje dobrih. To je neminovno. Ne može čovjek biti pisac ako nije sve to prošao ili prolazi svakodnevno, na ovaj ili onaj način, ne samo prošao, nego i osjetio to u sebi. I ne mislim da se treba nešto previše osvrtati na to što drugi misle, jer ako netko pronađe svoj stil, ili svoj glas, i piše kvalitetno, to pisanje jednostavno pronađe svoje ljude, svoju publiku. Mislim da ne treba to dijeliti na muške i ženske pisce, jer na kraju krajeva, imate nebrojeno puno vrhunskih i popularnih ženskih spisateljica, koje su čak i popularnije od muških kolega, pa i na našim prostorima. Čovjek samo treba biti uporan i iskren i pisati svaki dan.

- Dosta si mlad, a dosta "staromodan" u svom izričaju. Tvoji stihovi su uglavnom prepuni romantike, razumijevanja, pronicljivosti, đentlmenstva, nečega što nije baš svojstveno današnjim vremenima i muško-ženskim odnosima.

        - Pa, jednostavno pišem onako kako osjećam. Kad pišem, izražavam riječima svoj unutarnji svijet i u tom trenutku ne opterećujem se hoće li netko to shvatiti i na koji način. Pjesme objavljujem uglavnom na internetu i svom facebook profilu i u tom trenutku moj privatni svijet postaje javni na neki način. Dakle, pišem ono što živim i moji tekstovi se mijenjaju s godinama isto kao što se i ja mijenjam. A tu emociju koju čitatelji prepoznaju, u kojoj se pronađu ili ne pronađu, ja jednostavno osjećam i da si olakšam, iznesem ju na papir. Nekome je to istina, a nekome nije, i to je razumljivo jer prava istina je zapravo sveobuhvatnost svih istina. Uostalom, današnje društvo je jedno dosta šaroliko, postmodernističko društvo u kojem je sve pomiješano, i tradicionalno, i moderno, i ovako, i onako, i mislim da nikad kao danas nije bilo teže reći što je moderno, a što nije. Ne mogu se više postavljati nekakve općenite teorije ili pravila. Svatko danas nosi svoj ključ života i živi u skladu sa svojim uvjerenjima i uopće ne možete predvidjeti neki duh vremena. To je sve oko nas kao nekakve morske struje od kojih svaka vuče na svoju stranu i dok se ne prepustiš, ne znaš kuda će te odvesti. Tako da i u tom nekom sveopćem dojmu da je nešto zastarjelo, da je čovječnost i romantika zastarjela, ipak imate kao nekakve konklave koje zaista žive takve emocije, to je jednostavno njihov način života. I to je lijepo.

        Pisanje kao osobno izbavljenje

- Da li te tvoje pisanje spašava od prelijevanja nekih tvojih fantazija ili iluzija u očekivanja u stvarnom životu?

            - Da, naravno. Pisanje ponekad i jest fantaziranje, nije uvijek doslovna stvarnost koja se dogodila, ali je i tu fantaziju potaknula neka slika, neka emocija koja ti je uzburka misli tog dana. Iako sam dosta racionalan i realističan pisac. Ponekad kroz pisanje iznesem neku svoju osobnu želju, pa i osobnu nemoć da nešto ponekad izrazim u stvarnom životu zbog nekih drugih okolnosti, i zapravo imam dosta tekstova o tome kako je pisanje moje izbavljenje, moj spas. Pisanje daje šansu čovjeku da se izrazi, da izađe iz svog zatvorenog svijeta, da si olakša, i uvijek vam nekako otvara vrata za nove susrete, nove ljude, nove emocije. Za neke ljude je pisanje jednostavno putokaz do neba, bez toga kao da ne postojiš, kao što je vjerojatno svakom umjetniku njegova umjetnost taj putokaz. To što izbacim iz sebe jako me balansira u životu. I zato uvijek preporučujem svima da pišu, štogod, neka pišu za sebe, neka se rasterete, pa makar nikad to nitko ne pročitao. Pisanje je uvijek neka vrsta psihoterapije, iako nikad nisam imao kontakt s time. Samo znam da ako ne pišem dva, tri dana, odmah se loše osjećam, a kad nešto ipak stavim na papir, to je nevjerojatno kako se čovjek nakon toga osjeća. Nevjerojatno kako nas to jednostavno balansira, da nam neku iskru, volju i snagu da idemo dalje, da nastavimo.

Povezane vijesti

• Šef okučanske policije objavio zbirku pjesama "U ŠUTNJI PJEVAM"
• "Moje drago serce" međunarodni književni natječaj za najbolju kratku ljubavnu priču
• David Cortés Cabán: RIJEČ JE O DUBOKOJ POEZIJI