Razgovor s IVANom MATEJČIĆem
"Pokušao sam progurati ideju da turizam u Istri jedan djelić svoje zarade vrati našoj kulturnoj baštini"
(Snimio Milivoj Mijošek)
Nagrada Istarske županije za životno djelo u kulturi pripala je dr. sc. Ivanu Matejčiću, istaknutom povjesničaru umjetnosti i konzervatoru, a uručena mu je 10. prosinca u porečkoj Istarskoj sabornici. Bio je to povod za razgovor s njim o tom važnom priznanju.
Karijeru ste počeli u Splitu kao konzervator, a najduže ste djelovali u Istri, gdje nema mjesta i crkve koju niste obišli, proučili. Ili ipak postoji?
- Nisam obišao sve crkve. U Istri ima više od 350 crkava i kapela uključujući razrušene. Naravno da sam bio u svima onima koje su zabilježene u stručnoj literaturi, kao arheološka, arhitektonska ili povijesna vrijednost ili se u njima nalazi neka značajnija umjetnina. U novije crkve nisam ulazio. Kad kažem novije, mislim na one nastale u posljednjih stotinjak godina. Nisam u njih ulazio misleći kako u njima nema značajnijih likovnih djela. I tu sam, naravno, pogriješio jer su i u nove crkve znala biti prenesena starija likovna djela. Tako mi je, na primjer, skoro promakao drveni reljef Bogorodice s Djetetom u crkvi u Šijani. Ta je crkva sagrađena u doba Austrije, ali na mjestu starije. Arhitektonski, ona nije posebno vrijedna građevina, ali se u njoj čuva taj drveni reljef o kojem sam napisao tekst u kojem dajem argumente kako se radi o vrijednom likovnom radu s kraja 15. stoljeća.
Ukazao sam na indicije kako je taj reljef proizvod iste radionice koja je izradila veliki rezbareni poliptih u pulskoj franjevačkoj crkvi. Kad dobro razmislim, sada bih, na kraju radnog vijeka, rado prošao sva mjesta u Istri gdje postoje kulturno-povijesne vrijednosti. Ne zbog toga što znam da mi je nešto promaklo, već zato što sada moje oči puno bolje vide nego prije 50 godina. U struci povjesničara umjetnosti možeš nešto vidjeti i prepoznati jedino ako znaš što gledaš. Takav obilazak, nažalost, nije moguć ali će, možda, opisi onoga što sam opazio pa o tome pisao i stavio na web-stranicu patrimonio-baština pomoći nekome mlađemu da bolje vidi. Kako je netko duhovito rekao: povijest umjetnosti je kolčina koja se nalazi između gledati i vidjeti.
Čitaj, skrati, prepiši
Radili ste i u Leksikografskom zavodu?
- Punih deset godina. To je bio zanimljiv, ali težak posao. Čitaj, skrati, prepiši pa ponovno skrati jer bi inače glavni urednik sve iskrižao crvenom tintom. Enciklopedijski članak mora biti utemeljen na relevantnim referiranim znanstvenim činjenicama i po tome »točan«, obuhvatan, ali i sažet na unaprijed zadani broj redaka. Tu sam naučio da obavezni historiografski ili »pozitivistički« pristup fenomenu nije puko prepričavanje, već da vodi prema preciznijim spoznajama. Ili kraće: lapidarnost nija stilska kategorija, već ona proizlazi iz točnosti. Velika prednost toga posla bila je obavezna provjera podataka u literaturi koja je bila dostupna jedino u Nacionalnoj knjižnici pa sam tamo mogao udobno sjediti sate i dane. Zamislite radno mjesto gdje vam netko plaća da čitate! Ali u jednom trenutku došla je vijest iz Poreča da trebaju povjesničara umjetnosti u Muzeju i to je bio poziv da se od podataka u knjigama odmaknem prema kulturno-povijesnim fenomenima na njihovu izvorištu. Odluka koja je slijedila bila je najpametnije što sam u životu napravio.
Doktorirali ste na zagrebačkom Filozofskom fakultetu tezom o građevnom razvoju Eufrazijeve bazilike u Poreču i autor ste studije kojom je Eufrazijana kandidirana za ulazak na popis svjetske baštine UNESCO-a.
- Napisati tu studiju za UNESCO bio mi je jedan od lakših zadataka u životu. Upis u UNESCO-vu listu je, doduše, svojevrsna utakmica s drugim važnim kulturnim dobrima u svijetu, ali rezultat vrlo malo ovisi o vrsnoći ili obimu prezentacijskog elaborata. Temeljna kvaliteta je spomenik po sebi, njegova autentičnost i izuzetnost. Budući da smo mogli argumentirano tvrditi kako je Eufrazijana najbolje sačuvani ranokršćanski katedralni sklop na svijetu, nije bilo sumnje u rezultat. Srećom su za inspekciju na terenu iz Pariza delegirali prof. Ernesta Bachera, konzervatora koji je tada bio na čelu austrijske službe zaštite spomenika. Cijeli dan smo proveli nadmudrujući se u Eufrazijani i mislim da se niti u jednom trenutku nismo dotakli estetskih vrijednosti naše katedrale. Samo i stalno smo izgovarali: das ist authentisch, das ist neu aus dem 19. Jahrhundert, gute oder schlechte Restaurierung. Razgovarali smo o spomeniku kao kulturno-povijesnom dokumentu iz čega slijedi i njegova kulturna ljepota! U zgradi Biskupije, koja je tada bila u restauraciji, hodali smo po tavolonima i pipkali žbuke stare 1.500 godina, dok smo se pred mozaikom u crkvi koji fascinira turiste jedva zadržali. Na koncu je u obrazloženju prijedloga za uvrštavanje kategorija autentičnosti dobila najvišu ocjenu.
Toliko spominjani overturizam i kulturna baština, mogu li funkcionirati zajedno?
- Moraju! Rat za izuzetno vrijedan kulturno-povijesni krajolik Istre smo, nažalost, izgubili. Ali izuzetno vrijedni spomenici i mjesta još postoje. Nemojmo zaboraviti da turizam troši ili u svojoj ponudi koristi kulturno- povijesne vrijednosti. Istarski spomenici su dio turističke ponude. Ali za razliku od posuđa ili bijelih stolnjaka kojima se opslužuju gosti, spomenici se ne zanavljaju. Tome dijelu turističke ponude dužni smo amortizaciju. Nekoliko sam puta pokušao progurati ideju da turizam jedan djelić svoje zarade vrati našoj kulturnoj baštini. Zamišljao sam dotacije u visini jednodnevne turističke pristojbe u Istri usred pune sezone, možda jedan posto ukupne godišnje pristojbe.
To bi bilo dovoljno da se svake godine može restaurirati pristojni ciklus fresaka, obnoviti arhitektonski spomenik, a vjerojatno i otvoriti neki lapidarij, lokalni ili crkveni muzejčić. Reakcija na te prijedloge je bila na razini propitivanja jesam li mrtav pijan ili sam nakratko sišao s uma. Tako naša turistička ponuda i dalje zadovoljava potrebe zahtjevnijih gostiju za doživljajem povijesnih spomenika, a za njih se mora brinuti država. Ona to i čini, ali spomeničke vrijednosti nisu u Hrvatskoj ravnomjerno raspoređene. Gustoća spomenika u Istri je daleko iznad nacionalnog prosjeka i tu neravnomjernost treba ispraviti na regionalnoj razini. Istra nije siromašna, a pogotovo to nije njen turistički sektor.
Koliko restauracije koje ste vodili uspijevaju sačuvati originalni izgled spomenika?
- Trudio sam se koliko sam mogao. Nitko me nikada nije optužio da sam nešto ulickao ili uljepšao. Ali bilo je primjedbi (radilo se o nekim drvenim kipovima) da su prije restauriranja, onako živahno šareno prebojani, ljudima bili ljepši. Za mene su bili istinitiji, a javnost se brzo navikla na njihov vraćeni povijesni izgled.
Kod restauriranja arhitekture treba uravnotežiti uvjete održavanja i funkcioniranja građevina, a često i savladati probleme skromnog proračuna koji je na raspolaganju. Sljedbenik sam one »mode« restauriranja spomenika koja nastoji učiniti ono što se mora (konzervatorski princip minimalne intervencije), a ne sve što se može ne bi li bilo atraktivnije. Vjerovali ili ne, i u obnovi spomenika postoji kič kao univerzalni suputnik svih naših kulturnih aktivnosti. Borba protiv te pojave koja je u posljednjih nekoliko godina dosta obilno propupala uvelike smanjuje dosadu mojih penzionerskih dana. Da se razumijemo: kada se nepotrebno ulicka ili »prerestaurira« neki spomenik taj nije oštećen. Oštećena su dva spomenika, onaj koji je izmrcvaren i onaj drugi, često puno vrjedniji, koji je ostao bez potrebne njege.
Autor ste i urednik niza znanstvenih knjiga, priloga i članaka iza kojih su mjeseci, nerijetko i godine istraživanja i rada. Pronalaze li te vrijedne publikacije put do čitatelja danas kada su informacije sve brže, kraće, površnije?
- Prvo bih rekao kako je tvrdnja da sam napisao i objavio brojne publikacije sasvim relativna. Sudim da nisam bio najvrjedniji u dovršavanju istraživanja u pisanom obliku. A čita li to tko? Moraju čitati studenti povijesti umjetnosti kad pripremaju ispite. Čitaju ih moji kolege u Hrvatskoj i inozemstvu jer primjećujem da me podosta citiraju u svojim radovima. Nekoliko popularizatorskih pokušaja kroz televizijske emisije osobno mi je činilo zadovoljstvo, ali ne mogu suditi o rezultatima. Kako godine prolaze sve mi je jasnije da je potrebno što je moguće više raditi na dokumentiranju naše baštine i to koristeći sva dostignuća suvremene tehnike. Živimo u vremenu u kojem se posve razložno smatra da ako nešto nije na internetu onda niti ne postoji. To je po sebi apsurd, ali je činjenica. Ne umorim se citirati srednjovjekovne stihove (upotrijebio ih je i Umberto Eco): Od ruže će ostati samo ime. Sada mogu još jedino nastojati da osim imena, bilješke ili teksta o našim spomenicima, ostanu kvalitetni milijuni pixela, odnosno fotografija ili neki drugi trajni trag.
Neposredni susreti
Ni nakon umirovljenja ne mirujete?
- S uživanjem ljenčarim i čitam, ali svako malo složim kakav tekst ili napunim neku web-stranicu. Opet preporučujem čitateljima da u tražilicu ukucaju www.patrimonio-bastina. Otvorit će im se iznimne stranice. Dobrim sam ih dijelom ja napunio. Tamo je više od pet tisuća izvrsnih fotografija istarske umjetničke baštine razvrstane u dvije tisuće sažetih, ali obuhvatno informativnih kataloških jedinica.
Razveseli me i kada me tko angažira za stručni savjet ili elaborat povodom restauratorskog zahvata na nekom spomeniku. Kolege iz znanstvenih krugova me neštedimice zasipaju zahtjevima za recenzijama i ocjenama tekstova pa i na to ode nešto vremena. Neposredni susreti uz obavezno prekapanje po mojim kutijama i fasciklima s fotografijama sa studentima i znanstvenim poletarcima su se prorijedili, ali nađe se i takvih veselih poslijepodneva.
Imaju li danas mladi povjesničari umjetnosti i konzervatori strast prema istraživanju kakva Vas vodi?
- Kako koji. I u moje vrijeme smo bili rijetki koji smo se upustili u znanstvene vode istraživanja i prosuđivanja likovnih spomenika. Imam sreću što nekoliko mladih ljudi (trostruko mlađih od mene) ima strpljenja sa mnom podijeliti svoje znanje i razmišljanja. Kroz njih vidim da struka ipak napreduje i to ne samo na visokoj akademskoj, metropolitanskoj razini, već tu mladost susrećem kod nas, u Istri. Nekima od njih stvarno skidam kapu. Progoni me slutnja da je, nažalost, sve manje profesionalaca u državnoj službi zaštite spomenika koji svom poslu pristupaju s rigorozom istraživača ili znanstvenika. Spomenike se ne može administrirati, njih treba proučavati i na osnovu toga programirati načine produženja njihova trajanja.
Biografija
Ivan Matejčić rođen je u Pazinu 1950. godine. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973., gdje je i doktorirao 2007. godine. Od 1977. radi kao konzervator i povjesničar umjetnosti u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Splitu. Od 1982. do 1988. godine jedan je od urednika »Likovne enciklopedije Jugoslavije« u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« u Zagrebu. Bio je ravnatelj Zavičajnog muzeja Poreštine (1988. – 1991.), potom ravnatelj Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika u Rijeci (1991. – 2000.) te pročelnik Konzervatorskog odjela u Puli (2000. – 2008.).
Od 1997. godine predaje kao vanjski suradnik na riječkom Filozofskom fakultetu, od 2009. profesor je na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, gdje je umirovljen 2015. godine u svojstvu izvanrednog profesora. Autor je studije kojom je Eufrazijana kandidirana za ulazak na Popis svjetske baštine pri UNESCO-u, na koji je i uvrštena 1997. godine. Objavio je desetak knjiga, kataloga i brošura, pedesetak znanstvenih i stručnih radova te nekoliko tuceta enciklopedijskih članaka. Urednik je i koautor serije knjiga »Umjetnička baština istarske crkve« te »Korpusa ranosrednjovjekovne skulpture« u kojem je autor dva sveska. Dobitnik je Nagrade »Vicko Andrić« za konzervatorska istraživanja i prezentaciju karolinškog sloja arhitekture i umjetnosti VIII. i IX. st. u Istri (2000.), nagrade Europske unije Europa Nostra za obnovu biskupijskoga kompleksa u Poreču i uspostavu dijecezanskog muzeja (2001.), Nagrade »Radovan Ivančević« Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2006.) te niza lokalnih priznanja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
