Boris Ljubičić: Ja sam uvijek u uglu ekrana

Izložba istaknutog hrvatskog dizajnera vizualnih komunikacija Borisa Ljubičića pod nazivom "Jednina množine - simbol, znak, logo, brend", otvara se u četvrtak, 8. ožujka, u 20 sati u pulskim prostorijama Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika (HUIU) u Zagrebačkoj ulici. Izložbu zajednički organiziraju HUIU i Hrvatsko dizajnersko društvo, u čijem je zagrebačkom središtu tijekom siječnja i veljače izložba prvotno bila postavljena.

Slavne "kockice"

Mnogi ga znaju isključivo po slavnim "kockicama", koje od osnivanja države kroz osebujan projekt nastoji unijeti i u novi vizual nacionalne zastave, no, također, mnogi ne znaju da su neki od njegovih radova i vizuali za HRT, HAK, Hrvatsku turističku zajednicu, Zagrebački velesajam, ugaslu tvrtku SMS, stranku HNS, Hinu, Ministarstvo kulture, IGH i još mnoge druge velike brendove i institucije. Ljubičića je jednom prilikom gospođa u tramvaju pitala: "Kako to da vas dugo nema na televiziji?". Njegov je odgovor bio: "Pogledajte u ugao ekrana, ja sam uvijek tamo".

Dva izmjenična kvadrata koja je dizajnirao Ljubičić kao prepoznatljivi nacionalni identitet, pojednostavljen do krajnosti, danas su u toliko širokoj upotrebi da se više povezuju s Hrvatskom, a manje sa samim autorom.

Kustos ove izložbe Marko Golub kaže da je i ova Ljubičićeva izložba, kao i prethodne dvije, koncipirana oko pojmova simbola, znaka, logoa i brenda te se može promatrati kao Ljubičićev jedinstveni projekt autohistorizacije, u kojoj on kao autor ne traži tek svoje, itekako zasluženo visoko mjesto u dizajnerskoj povijesti, nego pokušava na temelju primjera vlastitih radova artikulirati određene teze o dizajnerskoj praksi kao takvoj, o njenim vrijednostima, prioritetima, metodama, o tome što za njega dizajn jest i zašto je važan.

U prvom dijelu naslova ove izložbe stoji oksimoronska sintagma "Jednina množine", na kojoj sam autor insistira kada govori o važnosti i dosežnosti znaka i logoa i njihovom mjestu ne samo u širem kontekstu identiteta neke institucije, tvrtke, brenda ili proizvoda, nego i samog njihovog postojanja i transformacije u vremenu. Ljubičić upravo znak i logo vidi kao savršene dizajnerske artefakte, najkonciznije vizualne iskaze određene ideje koja povezuje i spaja sva značenja i vrijednosti iza onoga za što ili koga su dizajnirani.

Vizualni kod

Neće izostati znak Mediteranskih igara u Splitu 1979., koji je nakon toga postao i službeni internacionalni znak te sportske manifestacije, pa logo Dubrovačkih ljetnih igara (nastao 1984.), znak Muzičkog biennala Zagreb (1980.), kao i njegova zagovaranja cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske - od Hrvatske radiotelevizije, preko Hrvatske turističke zajednice, Zagrebačkog velesajma, do niza drugih institucija i tvrtki od reprezentativnog nacionalnog značaja gdje Ljubičić, kako navodi Marko Golub, insistira na korištenju nečeg što sam naziva vizualnim kodom, a u sebi sažima koloristički kod trobojnice i grafički element kvadrata.

Iako njegovu standardnu formu čine crveni i plavi kvadrat koji se dodiruju u jednoj točki, Ljubičićeva vlastita rješenja dopuštaju varijacije ove ideje, ostavljajući mu tako dovoljno slobode da se taj nacionalni kod dovede u dinamičnu relaciju s drugim, specifičnim značenjima. (Z. ANGELESKI)