"HOMO DUPLEX"
Pred brojnom publikom prikazan kratki dokumentarac o Stanku Hautzu
(Foto: Promo)
Brojna je publika u srijedu navečer u Kinema Pubu, prostoru nekadašnjeg kina "Istra" prisustvovala premijeri kratkog dokumentarnog filma "Homo duplex" redatelja Eduarda Hemara, a čiji je protagonist Stanko Hautz, gdje su gledatelji mogli upoznati Hautza kao uglednog suca i sportskog djelatnika, a danas 91-godišnjeg aktivnog šetača Lungomareom.
Rođen u Crikvenici 1933. godine, austrijskog porijekla, u rodnome je mjestu završio osnovnu školu, a u Pazinu gimnaziju. Upravo u Pazinu upoznaje ljubav svoga života, koja će kasnije postati i njegova supruga s kojom je bio u dugom i sretnom braku, sve do njezine smrti prije nekoliko godina. Upravo je ljubav prema ženi bila presudna da Istra postane njegov novi zavičaj te živio je najprije u Poreču, a potom u Puli.
Kako je sam rekao, nikada nije trenirao nogomet, no cijeli je život u sportu, u nogometu na raznim funkcijama, u Pazinki, porečkom Jadranu te najduže u pulskoj Istri. S puno je ljubavi govorio o svome radu u ovome klubu, o raznim uspjesima kluba, o starom Istrinom stadionu, potom o "Drosini", o susretima s raznim igračima, trenerima, od Rinalda (Alda) Drosine do Franca Rosignolija, Radeta Spasića do Egidia Brenka, Ružića, nezaboravnog Bube i drugih.
- Bilo je tu puno lijepih trenutaka, puno uspomena, iako nisam nikada trenirao, nisam bio sportaš, niti u mladim danima, ali sam u sportu oduvijek. Silno sam se veselio uspjesima kluba, gledati kako mladi igrači napreduju, postižu uspjeh, kao i razgovorima i razmjenama mišljenja s trenerima, igračima. Paralelno s time, radio sam kao sudac, od čega niz godina u Puli i s prozora moga stana i dalje vidim zgradu tadašnjeg Okružnog, sada Županijskog suda. Radio sam i na Vrhovnom sudu, kada sam iz Pule otišao za Zagreb. Volio sam taj posao, radio sam ga jako dugo.
I sve sam stizao jer sam volio oba ta posla, obje funkcije. Danas šećem svakodnevno Lungomareom i tu sam stekao puno novih prijatelja. I ranije sam pješačio, s prijateljem Đekijem, danas nažalost pokojnim, od Fažane do Valbandona, kasnije sam se sretao s prijateljima u Flanatičkoj, no u doba korone, lockdowna i mjera, krenuo sam s jednim prijateljem šetati ovdje, a kasnije sam upoznao čitav niz novih ljudi koji su mi postali dragi prijatelji.
Nisam mogao niti pomisliti da ću u 90-im godinama imati toliko novih, divnih prijatelja. Svakoga jutra, oko 9.30-10 najprije prošećem, pa popijemo kavu i brbljamo do besvijesti o raznim temama. Ljudi su to iz raznih krajeva, raznih profesija s isto tako različitim životnim pričama. Ima tu i meksičko-splitski bračni par, kazao je Hautz.
U razgovoru s Eduardom Hemarom saznali smo da su se upoznali kada je Hemar radio na istarskom sportskom leksikonu, te životni put ovoga suca mu je bio vrlo zanimljiv, kasnije su im se putevi ponovno spojili te krenuli su u realizaciju toga filma. Hemar je inače osoba bogatog profesionalnog iskustva s velikim znanjem o sportu općenito, a to je njegov debitantski film, ostvaren zahvaljujući Pulskoj filmskoj tvornici uz snimatelje Mateja Đuzela i Igora Popovića, gdje je Davor Vuković montažer, a autor glazbe Antonio Juričić.
Govorio je Hemar i da Hautz može biti primjer mnogima, i puno mlađima, da unatoč sedam stentova i brojnim tabletama koje svakodnevno pije svakodnevno hoda i vrlo je aktivan. Izrazio je želju da snimi i film za Hautzov stoti rođendan.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
