Pedesete godine petnaestog stoljeća znale su kako putnicima u Pazinskoj knežiji uliti nadu u grudi. Već desetljećima privatni posjed Habsburgovaca, tih prpošnih Švicaraca iz dvorca Habichtsburg, čije se ime konsenzusom preimenovalo u ovu gore lakšu i fonetičniju verziju, pucao je od veličine posjeda i količina gospoštija.

U jednom je trenu taj feudalni mastodont obuhvaćao Lovran i Brseč na istoku, ali i Vižinadu na zapadu, da bi se onda još dodatno osigurao južnim poljima snažne Žminjštine. Kako li je samo mogao razmišljati Friedrich III. Habsburški kada je uz sve ovo još i 1452. okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda. Apsolutno fantastično.

Paz, crkva sv. Vida, 1461. (Snimio Ivo Puniš)

Ali nije sve u posjedima nego i u tome kako se u njima živi pa valja i o tome prispodobiti; Pazin se širi, podiže kuće podgrađa, a u svakom od mjesta Knežije, ali i u mnogim gospoštijama koje su Habsburgovci namjerno ostavljali izvan nje, grade se nove i obnavljaju stare svjetovne i crkvene građevine.

Poduzetnička klima

Posve je izvjesno da se vijest o izgradnji veličanstvenog novog svetišta pazinske crkve svetog Nikole širila Carstvom dokle god je trebalo. Pobrinulo se za to natpisom iz 1441. godine, ali i dobrim starim prepričavanjem. Peterostrano svetište presvođeno mrežastim svodom, prvim ovog tipa u Istri, osnažilo je svoje zaglavne kamenove i rebra grbovima istarsko-kraškog plemstva, Austrijskog vojvodstva i obitelji Walsee.

Izgradnji je moralo uslijediti i daljnje uređenje, možda baš nakon gore spomenute krunidbe jer se ona poklopila s Fridrichovim vjenčanjem. Naime, nepuna tri dana prije, odlučni car vjenčao se Eleonorom Portugalskom i kao poklon nakon prve bračne noći, predao joj u ruke sve prihode Pazinske knežije. Dobar stari njemački običaj zvan Morgengabe.

Lako je pretpostaviti da je Eleonora s toliko novaca krenula u potragu za adekvatnim freskistom koji bi oslikao središnju crkvu središnjeg grada Knežije čije je plodove uživala. I našla ga je, kako vidimo po nevjerojatno uspješnom radu na svodu i zidovima kora, zidnim slikama iznimne vrsnoće, još uvijek nam nepoznatog majstora koji je i ovako bezimen bez premca na Poluotoku.

Sv. Antun u Balama, druga polovina 15. stoljeća (Snimio Ivan Matejčić)

To da ne znamo autora je manje važno, a bitnim se čini promotriti kako je takva poduzetnička klima morala djelovati na druge slikare, i lokalne, ali i došljake iz udaljenijih mjesta. Gostovanja i narudžbe slikara drugih etniciteta, posebice iz regija koje su kasnije postale dijelom Italije, nisu neobične u razdoblju srednjeg vijeka u Istri. Pa čak i umjetnici iz današnje južne Njemačke dolaze ovamo raditi, tako da se već za sloj fresaka 11. stoljeća u crkvi svetog Mihovila u Kloštru nad Limom, crkvi svetog Martina u Svetom Lovreču i crkvi svete Agate kod Kanfanara pretpostavlja da su ih izradili slikari koji poznaju freske samostana u Regensburgu i Reichenau.

Nešto se rjeđe dešavalo da se slikar iz sjevernjačkih škola doslovno u Istru preseli, ali eto nam i takvog slučaja: dolazak Alberta iz grada Konstanza, bogatog trgovačkog grada uz toplo Bodensko jezero, donio je Istri puno dobroga.

Iako o Albertu nemamo dovoljno podataka, po načinu slikanja, oblikovanju ornamenata, tkanina i lica, po pristupu sjenčanju i obrubljivanju, uz pomoć znanja o mjestu iz kojeg dolazi, s obzirom na broj crkava u kojima u Istri radi, ali i detaljima posvetnih natpisa kakve slika, možemo zaključiti nešto o njemu i njegovoj radionici pa onda i o drugima i njihovim radionicama.

Poznate su nam tek dvije crkve sa spomenom Albertovog imena na freskama, crkva svetog Vida u Pazu sa slikama iz 1461. godine i crkva svetog Jurja u Plominu s naslikanom velikom oltarnom slikom iz 1475. To naravno ne znači da je riječ o jedinim crkvama. Dapače, na te dvije s naslikanim Albertovim imenom, dolazi još šest nepotpisanih fresaka pa ih sada treba nekako rasporediti a da njegov život ima smisla. No da se vratimo na Paz.

Okićene slikarije

Od cijelog paskog oslika sačuvala su se tek dva prizora i to oba na istočnom zidu djelomično porušenih dviju apsida. Na jednoj strani je naslikana Bogorodica na prijestolju s golim razigranim Djetetom u krilu, dok je u drugoj apsidi Bog Otac na prijestolju, no umjesto Djeteta, na krilu drži svog raspetog Sina iznad kojega lebdi golubica Duha Svetoga. Početak i kraj Krista u dvije scene.

Pri dnu slike s Bogorodicom glagoljski je natpis pisan kistom, crnom bojom, i on spominje da je sliku izradio majstor Albert mjeseca listopada 1461. godine u vrijeme Jurja Pazara, njegovog kapelana Andrije iz Bužana i župana Vitka. Dosta informacija koje nam se isprva ne čine bitnima, ali to se tada tako radilo.

Freska iz druge polovine 15. stoljeća u sv. Duhu u Balama (Snimio Renco Konsinozic)

Ako se odmaknemo od toga što je prikazano pa gledamo samo kako je naslikano, vidjet ćemo da Majstor Albert prijestolje Bogorodice kiti brojnim detaljima, mrežištma i poliforama, moguće radeći ih kad je žbuka već bila suha (secco), kao što se to inače radilo s detaljima, jednostavno su se naslikali kasnije pa se zato većina njih i nije zadržala.

Albert koristi kontrastnu paletu boja, crvenu i zelenu te nekoliko nijansi okera. Linije tijela obrubljuje crtežom, pretežno u crnoj ali i crvenoj boji, konture svih ploha izvlači debljim linijama, oblikuje nabore u veliku izgužvanu masu, s preklopima koji čine geometrijski pravilne oblike u maniri internacionalne gotike, pri čemu sustavom paralelnih poteza različite svjetline postiže različite efekte volumena. Detalji lica i ruku redom su iscrtani po istoj formuli.

To što su zidne slike u Pazu najstarije s Albertovim imenom, ne znači da su i prve koje je izveo. Rukopis našeg majstora prepoznaje se na ostacima slikarija u crkvi svetog Mihovila u Pićnu, na zidnim slikama svetog Kvirina u Jesenoviku, gdje je samo kosa Bogorodice u polukružnim linijama bila dovoljna da ukaže na Alberta, u župnoj crkvi u Brseču i u crkvi svetog Trojstva u Lovranu, a treba mu pripisati i slike u crkvama svetog Duha i svetog Antuna u Balama, pri čemu bi baš Bale mogle biti te prve slike, jer je još uvijek vidljiva ruka drugih majstora na djelu.

I ovdje je jasno da slikar izvodi konture kao grafičar, kao da inače radi drvoreze a ne zidne slike, a u ikonografskom smislu uspoređujući kompozicije raznih scena, jasno je da ih sve radi ista slikarska radionica. Nevjerojatno prigodno zvuči otkriće da je crkve u okolici Konstanza u to vrijeme opremala slikarsko-kiparska radionica obitelji Strigel koja je djelovala iz obližnjeg Memmingena pa je možda i Albert imao s njima kakve veze.

Zadnja freska u Istri

Iako ne znamo koju je zidnu sliku Albert prvu naslikao po dolasku u Istru, možemo pretpostaviti koja mu je bila zadnja. To je najvjerojatnije oltarna zidna slika u župnoj crkvi svetog Jurja u Plominu iz 1475. godine. Sada se nalazi na bočnom zidu crkve, ali to je zato što je crkva u 17. stoljeću produljena. Međutim, ne prema zapadu, u osi svetišta, već u suprotne strane – prema jugu i prema sjeveru pa je slika na taj način izgubila primat. U sredini kompozicije ovog, sada bočnog, retabla prikazana je okrunjena Bogorodica koja doji malog Isusa dajući mu zlatnu kuglu.

Crkva svetog Mihovila u Pićnu (Snimio Ivo Puniš)

Okrunjena glava obavijena je bijelim velom, tijelo joj ogrnuto zelenim plaštem koji se pri dnu geometrijski uvija, a s obje strane su po dvije svetačke figure. U donjem registru bočnih slika prikazane su stojeće figure svetih Kuzme i Damjana, a u gornjem one svetog Ivana Krstitelja i svetog Ivana Evanđelista. Na bijeloj tabli koja po visini dijeli slike svetaca potpisao se naš slikar uz veliki lik Bogorodice i to slažući rečenice kao da se upravo sada našao ispričavati za svoje grijehe i to ovako: »HOC INPINXIT MEISTER ALBERTO DE CONSTANCIA IN ONOREM SANCTE MARIE P(ROP)TER PECATA MEA AN(N)O DOMINI MCCCCLXXV (na latinici, s lijeve strane) i TO PISA MESTAR ALBERTO NA ČAST SVETE MARIE SA (tj. ZA) SVOIE GREHI LET GOSPO(D)NI(H) ČUND« (=1475) (na glagoljici, s desne strane). Ima li boljeg dokaza multikulturalnosti Istre i modernosti već tadašnjih njenih novih žitelja?

Po svemu sudeći, ova je freska osobni slikarev dar crkvi, zavjet, koji s obzirom da je izrađen u Plominu pokazuje da je ovdje Albert dočekao starost. Mladi Albert se svojim grijesima ne bi bavio.

Ako je cijela ova pretpostavljena priča točna, po svoj prilici, umro je prije rata Kambrijske lige (1508. – 1523.) koji je odnio mnoge živote, a i prije velikih epidemija kuge 1510. i 1511. koje su Istru doslovno pokosile. Veliko 15. stoljeće privedeno je kraju.

Povezane vijesti

• Glover: Promjena kulture gubljenja u kulturu uspjeha
• Suvremena iskustva u restauriranju zidnih slika
• "Istra, lav i orao" u potpuno inovativnom postavu