Uskoro će treća godina kako jednog čovjeka velikog srca i dobrodušnosti nema među nama. U njegov spomen Istra 1961, Deportivo Alaves i španjolska La Liga, održavaju u Balama zanimljivu manifestaciju. Branko Bubić Buba Football days je manifestacija koja ima svoj konferencijski dio s nogometnim-društvenim-znanstvenim tematikama, praktični dio demonstracija modernijih nogometnih metodologija za struku i mlade igrače, te naposljetku međunarodni turnir mlaših kategorija klubova iz Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Italije.

Kao i mnogi od vas, dobro sam poznavao Bubu. Bio sam mu skupljač lopti kad je bio vedeta Istre. Bio sam mu suigrač u Istri i Park Aveniji 69, u veteranima, ali iznad svega, bili smo prijatelji preko 40 godina. Buba je bio frajer, fajter, prznica i empatičan tip, svjestan svojih mana, ali i brojnijih vrlina, zbog kojih smo ga voljeli. U Puli, Istri, u Hrvatskoj.

Kažete Buba, i svi znaju o kome je riječ. Kad imaš problem s propisima nogometa, kad te muče manjak nekih znanja, kad ti nedostaje štofa da procijeniš neki potencijal, kad ti treba netko za razgovor u kojem ćeš osjetiti nužan dašak optimizma ma kako negativno nešto bilo i niz takvih "kad", Buba je bio tu. Uvijek za drugog prije nego za sebe. Često mi je govorio da je on takav, da si ne može pomoći i da se ne želi mijenjati. Buba je bio i pravi igrač. Kad ga je odvela Rijeka 1976. godine, inicijativom velikog Josipa Skoblara, bio sam premlad da shvatim bit te priče. Pamtim tek utakmicu s Famosom, u kupu bivše države, kada je iza mene Skoblar s Mintom Ružićem pratio dvoboj i razmjenjivao impresije o Bubićevoj top partiji.

Kad smo stvarali scenarij za njegov oproštaj od nogometa, 1988. godine, zamolili smo Skoblara da dovede Dinamo, čiji je bio trener. Odmah je pristao i došli su vojnim zrakoplovom u jednom danu da uveličaju Bubino umirovljenje. Aldo Drosina je bio uz momčad, kojoj smo pridodali značajne istarske talente kao što su bili Omerhodžić, Pamić i drugi. Utakmica je stala sredinom prvog dijela i simbolično je Buba, uz dugi aplauz i dosta "gropa u grlu" među pet tisuća gledatelja, izlazeći predao dres nadolazećoj vedeti 18-godišnjem Elvisu Scoriji. Držao se Buba dok je izlazio, a onda je nakratko u svlačionici, u samoći trenutka, zaplakao. Kad sam ga pogledao, samo je kazao "ah, šta mali, a? Njegovo tipično kao da se ništa nije dogodilo. Tog dana mi je, na ručku, odavao svoje emocije.

- Mogao sam, ali nisam htio. Ili bolje reći baš nisam mogao. Falila mi je Pula za poludit. Rijeka je značila prvu jugo ligu, mogućnost iskoraka, inozemne karijere i zarade, ali ja sam svaki dan slobodnog koristio da vozim kući. Na Korzo, u "Istru", do stadiona, ispred Vjesnika i Penkale, svima sam se više radovao nego prije. Svaki povratak u Rijeku bio mi je mukom. I zato nisam mogao uspjeti, iako sam imao dobru šansu i situaciju. Nije mi nimalo žao, zapravo bila je samo sreća što se vraćam kući.

Buba je bio, i po tome, jedna simbolika Puležanštine. Načina življenja i doživljaja identiteta ovog grada i njegova okruženja. Imao je uvijek respekt za druge, često je kritički zborio o limitima kojima se opterećivala pulska svakodnevica, ali kada bi netko, svejedno odakle je i u kojem statusu, stao pljuckati Pulu i njenu "ariju" funkcioniranja, bio bi odmah pod slapovima njegova gnjeva. Buba, koji je imao Višu ekonomsku školu, obožavao je sport i zato je sebe gradio unutar te djelatnosti, kroz nogomet i forume, držeći se teze da tu najviše može dati, i da to jedino voli.

I onda kada nije bilo love (vrlo često), kada je vadio iz svog džepa da podmiri troškove službenih lica, neku nužnu opremu, loptu, ručak gostiju, što god… Kad su se prije 7 godina pojavili Baski, ubrzo mi je kazao… "Još lutaju u sportskoj koncepciji, ali imam neki dojam da će ovi napraviti prave stvari kao vlasnici. Nadam se da se neću prevariti, ali takav mi je špurijus". Napokon je mogao i on, kao zaslužnik, biti relaksiraniji, dobivao je i redovnu plaću i uživao status kojeg je zaslužio godinama odricanja i muka, kada je mnoge u gradu držao sindrom "odmaka od kluba i nogometa".

Baski su Bubino nasljeđe uokvirili u Memorijalne dane na elegantan, nogometno suptilan (turnir mladih) i tematski dojmljiv skup (struka, akademici, sportaši, veleposlanici, intelektualci različitog spektra). Za njegove poglede, uvjeren sam, bio bi počašćen takvim "danima". Na sugestiju Antona Percana, još jednog "neimara puležanštine", koji je nogomet Pule živio u svim oblicima svjedočanstva, za turnir mladih nazvane su individualne nagrade po legendama koji su gradili te identitete i privrženosti "Istri" i posljedično Puli.

Najbolji vratar dobiva priznanje Dario Ružić, najbolji branič priznanje Franco Rosignoli, najbolji vezni Nando Ghergetta, najbolji napadač Mirko Miki Ostović i MVP igrač, Branko Bubić Buba. Ah da, da neki ne bi krivo tumačili priču, i time pokazali neshvaćanje "puležanštine", Miki Ostović je iz Podravske Slatine. I kad je odrastao u Puli bio je najveći borac za Istru, simbol privrženosti gradu. Dok nije nažalost rano (s 59) preminuo (2010.) stekao je za života status legende i jednog od najvoljenijih sportaša i općenito čovjeka. Samo je Miki Ostović, koji je radni vijek proveo u Uljaniku, s 521 prvenstvenom i još 400-tinjak prijateljskih utakmica, uz 175 golova, imao bolje brojke nastupa od Bubinih (406 prvenstvenih uz 58 pogodaka kao obrambeni igrač).

U Balama, gdje se "Dani Bubića" održavaju treću godinu zaredom, raste sve ono što su i on i sve generacije pulskih nogometaša sanjali. I klupski kamp, i kvalitetna ekipa, i sjajan trener, i podrška Istrijana koji su sve bliže pulskom prvoligašu, i zapravo sve ono što je bit jedne nogometne organizacije koja predstavlja grad i poluotok. I ljude, jer oni su grad i županija, i navijači i pobornici, i svime time i simbolika identiteta i pripadnosti. Što je to, retorički će netko pitati samo da time i ospori te faktore.

Trebalo bi doći, evo već u ponedjeljak, na Drosinu i osjetiti. Jer zahvaljujući Baskima, koji su uložili novac, trud, greške ali i energiju, znanja i otpornost na podmetače klipova, nevjerne tome i vječne oponente nogometu i pričama o "identitetu i privrženosti", ti su procesi u punom tijeku. I s prvim velikim iskorakom unutar sedam godina ulagača koji dolaze iz španjolske regije koja je od borbe za identitet i privrženost stvorila svoju prepoznatljivu osobnost. Nogometna Pula, a raste i osjećaj nogometne Istre, živi vjerojatno najbolje dane svojeg postojanja.

U danima Bubić daysa, u ostvarenju svih onih želja koje su desetljećima bile samo puste želje. Buba bi bio tako ponosan, kao i svi kojima je stalo do pulske zbilje, ne samo nogometne koja je metafora one društvene, da cijela Hrvatska, iz svih klubova, navijačkih tabora, stručnih analitičara, specijaliziranih emisija, medija, slavi Istru 1961 kao "najbolju momčad prvenstva, s prepoznatljivim najboljim nogometom kojeg prezentira". Vjerojatno mnogi nisu svjesni te "težine procjena", jer Pula i njen nogomet (kao metafora društvene zbilje) bila je sinonim za provincijalizam, nesposobnost, zaostalost i bezličnost.

Istra 1961 je danas hit nogometne Hrvatske, njen trener je najtraženiji na svim adresama, njeni igrači hvaljeni kao nikad dosad. I gle čuda, ima dečki koji su ponikli u kući, i koji su glavni protagonisti, koje mnogi traže i pripremaju milijune. Ima dečki iz drugih gradova, i drugih država, drugih kontinenata, i gle čuda, sve funkcionira dobro, a priča je skladna, prepoznatljivo zeleno-žuta, iako se priča na raznim jezicima, i različitih mentaliteta. No, sve je to okvir za Pulu i Istru. Na tribinama tisuće ljudi, pored onih iz okruženja Pule, sve više iz Poreča, Bala, Buzeta, Pazina, Labina, Umaga, Novigrada, Buja, Lovrana…

Prateći medije gotovo da čovjek ne bi vjerovao da se tako priča o Istri 1961, o klubu iz Pule, iz županije koju su drugi, pa i unutar nje, tretirali posprdno kao lokomotivu Hrvatske, ali koja nema ni "običan sređen klub". Pretrpjelo se svega, ali navijač Istre, navijač Pule i njenog načina življenja, napokon je došao na svoje. Koliko će trajati ova povijesno najuspješnija faza? Ne zna se, nogomet i sport su carstvo mijena i neizvjesnosti. Rekao bi Gonzalo Garcia, koji je Pulu zavolio kao da je Puležan, jer mu se sviđa taj stil svakodnevice, nikad ne znaš što nosi sutra, a kamoli bliža ili dalja budućnost.

No, živjeti fazu kada se kao čunjevi ruše Osijek, Dinamo, Rijeka, Hajduk, kada ovacije Zeleno-žutima na Poljudu simboliziraju impresije nogometnih navijača širom zemlje, to je zbilja doživljaj za generacijsko prepričavanje. I promociju jedne "skrivene priče", a koja bi trebala biti javna i pretvorena u djelo – tko to kaže da se ne može jer mlade ne zanima sport, navijanje, treniranje, borba, pulska promocija, privlačenje podrške na poluotoku, navodno feudu samo za velike koje nije briga za Istru 1961 jer je iz "bezlične Pule". Tko kaže da se to ne može u košarci, rukometu, odbojci i tko to kaže da ovdje nema znanja i moći da se bude barem na razini drugih u Hrvatskoj? Sve se može kad postoji ideja, želja, upornost i znanje.

Možda u ponedjeljak Slaven Belupo zaustavi lijepu priču, no to ne mijenja bit lijepe priče. Proces je krenuo i rast pulske nogometne tradicije i identiteta grada te odrazi privrženosti su realnost. U spomen Bubi, Mikiju, Ruži, Bezjaku i mnogim drugima koji su maštali o ovoj zbilji, ali je nisu dočekali. Onima koji jesu zadatak je da čuvaju taj identitet i šire privrženost gradskoj i županijskoj zbilji. Pa kome smetalo da smetalo, uvijek je bilo i biti će kontraša.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Sami smo krivi? Uvijek. Istrijani smo