Na početku profesionalne novinarske karijere, odmah po povratku iz vojske, veliki je gušt bio pratiti boksače Pule. Jedan od razloga jest što su oni, na najbolji način, održavali gradsko ime, i učinak, na sportskoj karti ondašnje Jugoslavije. Boks je bio, i ostao, ponos satkan od niza doživljaja vrhunskih borbi pulskih boksača, sa zlatnim okvirom jedinstvenog dosega velikog Mate Tea Parlova. BK Pula bio je tjedni podsjetnik na taj ponos. Od borbi na otvorenom u Pattinaggiu, pa na stadionu malih sportova (danas parking Drosine), do matineja u natkrivenoj Mirni i Domu mladosti. Zašto je to bilo posebnije, nije stvar samo u rezultatu. Jer BK Pula je imala uspone i padove, do "onog dana D".

No, u boksačkoj predstavi borci u crnim kanotijerama davali su sve od sebe i to je oduševljavalo publiku. Onda bi se dogodili suci, odluke koje su često bile odmak od viđenog u ringu. Ali ne samo na štetu Pule, nego nekad i na štetu suparnika. Trebalo mi je vremena shvatiti što se zapravo iza nekih oštećivanja protivnika na pulskom ringu krilo. Bile su to sitne kompenzacije za mnoštvo oštećivanja Pule, poglavito na gostujućim ringovima. I stvaranje osjećaja da se svakog negdje zakine ili pomogne, pa nema smisla da se netko posebno žali. Kakva zabluda. Pula je, kao jedan od najjačih boksačkih centara, bila zapravo trn u oku moćnika bivše savezne federacije boksa. Remetila je "igre" oko naslova, reprezentativnih poziva, posljedičnih boljih materijalnih statusa pojedinaca i klubova. I onda mi je, početkom 1982. godine, jedan nažalost pokojni akter vodstva BK Pule kazao nakon još jednog čudnog meča…

- Znaš šta, jedini način da se nametnemo toj mašineriji je da složimo ekipu kojoj nitko ništa neće moći. I to ćemo učiniti.

Djelovalo je kao prkosna izjava, i to nakon meča u kojem nije bilo čudno nešto na štetu Pule. Bila je štetna odluka suca prema protivniku. Što se dogodilo kada je sudac u ringu podignuo ruku pulskom boksaču? Jedna od reakcija publike i samih pulskih aktera, na koju se naježim i sada, 43 godine kasnije, dok pišem tu priču: gromoglasan zvižduk, negodovanje i povici na račun suca parali su uši, a onda je oduševljeni gostujući boksač pozdravljajući tradicionalnim naklonom na sve četiri strane ringa, stavio ruku na srce i odao najveće poštovanje pulskoj publici. Koja je s velikim pljeskom ispratila i svog boksača. Jer dao je sve od sebe, ali toga dana suparnik je bio bolji.

Bila je to poruka, ne trebaju kompenzacije, nego pravedno vrednovanje, kako se zasluži. Toga dana sam pomislio, takav boksački, sportski stav, aktera i okruženja zaslužit će doživjeti ono što želi. I bilo je tako koju godinu kasnije. Pula je okupila najjaču ekipu onog, neponovljivog vremena boksa. Naser Rušidi (muha kategorija), Dragutin Barčanec (bantam), Zvonko Miličević (perolaka), Dorijan Čalić (laka), Damir Ugulin, Dino Kutić (poluvelter), Drago Grandić (velter), Srboljub Stanković (polusrednja), Damir Škaro (srednja), Pero Tadić (poluteška), Branko Josipović (teška), treneri Ico Jaramazović i Otto Gerlić, potpisali su naslov prvaka Jugoslavije 1982/83, jedini u povijesti iz Hrvatske, i to bez poraza! I kako je kazivao "onaj" čelnik, složila se ekipa kojoj ama baš nitko u ringu i pogotovo izvan njega ništa nije mogao. Legende.

Nije da već do tog vremena, 1980-tih, nismo prepoznavali određene doživljaje ovdašnjeg društva kojeg se (i) u bivšoj državi sportski tretiralo "slijepim crijevom". Takav je bio i tretman za sve ekipne (loptačke) sportove, a što se simboliziralo u sudbini kluba koji je imao najvišu natjecateljsku razinu, nogometnoj Istri. U ekipnim sportovima je ipak neusporedivo teže stvoriti onaj prkos koji se događao u boksu, koji unatoč zajedničkom rezultatu ipak predstavlja snagu individualnog sportaša. Istra je kao klub, i u Hrvatskoj, a kamoli drugoj jugoslavenskoj ligi, bila sinonim pačića "kalimera". Junak crtića koji je uvijek vikao "to je nepravda, prava nepravda", jer veći se uvijek nametne malome samo zato jer je veći.

Iz toga vremena sportske Pule, gdje se svjedočilo i nizu zakidanja košarkaša Istragrađevnog (Puljanke, Gradina), ostao je u sjećanju jedan razgovor s čelnikom pulskog kluba, koji je koje desetljeće prije doselio iz druge hrvatske regije. Na opasku o boksačkom čelniku i njegovoj gornjoj izjavi, uzvratio mi je…

- Ne možeš to u ekipnom sportu napraviti jer Pula nema taj novac da skupi nepobjedivu škvadru. No, problem sporta Pule i Istre je što si dopuštaju da im svatko nameće svoj interes i bez teškoća ih oštećuju. Ono što me najviše nervira je što onda neki domaći ljudi u klubu meni kažu, koji sam iz drugog podneblja, da ne galamim jer ovdje je drugačiji mentalitet. Kao sami smo si krivi za poraze, a ne neko drugi.

U načelu mogli bismo se složiti da sportu unutar županije, poglavito iz najvećeg grada, ne ide baš najbolje desetljećima (i) zbog unutrašnjih slabosti. Jedan od važnih faktora toga je iskonska nezainteresiranost politike i izostanak utjecaja na gospodarstvenike, da ulažu u sport više od velikih obećanja, poglavito pred izbore. Istra ima vrlo moćne tvrtke, i to na državnom i regionalnom nivou, ali to u standardu sportske obitelji nećete ama baš ničime primijetiti. Zato se kroz vrijeme stvorila "tehnologija" da svatko misli samo na sebe, skuplja "lemozinu" i tumači zbilju onako kako toj tehnologiji odgovara. Drugim riječima, sustav ne funkcionira na način da snaži, nego je postavljen tako da sam sebe oslabljuje.

- Pošteno treba priznati: za izgubljenu utakmicu Uljanika u Hrvacama, za koju imamo pravo misliti da se odvijala pod velikim i neprimjerenim pritiskom na suce, koji su evidentno donijeli niz loših i problematičnih odluka na našu štetu, u suštini smo ipak najviše sami krivi. Nismo odigrali dovoljno dobro, i to je samo po sebi razlog što nismo ostvarili pobjedu.

Ovu ocjenu izrekao je predsjednik NK Uljanik, Toni Draguzet, i milenijska je verzija onih gornjih matrica mentaliteta iz prošlog stoljeća domaćeg sporta. Dakle, "sami smo si krivi što nismo pobjedili, iako su suci pod velikim i neprimjerenim pritiskom donijeli niz loših i problematičnih odluka na našu štetu.". Ta kontradiktornost je zapravo pratilja ovdašnjeg mentaliteta, jer je praktično nemoguće pomiriti ono što se događa s onim što se "mora" kazati. Uvijek smo si u Istri sami krivi, i kad suci i institucije zakidaju ovdašnje sportaše. Uvijek smo si u Istri sami krivi i kad se općenito ovdašnji kraj i u raznim društvenim zbiljama tretira drugorazrednim statusima.

Valjda je to tako po definiciji i zasluzi. Kad je prije dvije sezone Istra 1961, tipično po "naški" drastično oštećena na pragu četvrte pozicije i prvog ulaska u Europu, mogli ste čuti (i) ovdašnje teze "sama si je Istra kriva, trebala je pobijediti neovisno što su im suci neopravdano izbacili igrače". Kako to učiniti? Kada se u Puli baci par baklji onda se prekida utakmica, ali sami su si krivi, jer ako bacite 50-60 onda se nastavlja dalje. Kada akteri Istre nešto javno kažu, ili navijači viču s tribina, odmah slijede disciplinske kazne. Netko drugi može kazati što hoće, jer često "se ne čuje", pa nema kazne. Je li moguće u svijetu čudesa da barem jednom u Istri, o kojoj god govorimo, nisu "sami krivi"?

Predsjednik NK Uljanik je imao presudne uloge u održavanju na životu kluba i to se više puta naglašavalo. Svojim istupom opravdao je one, kako ih zove "više sile", i posredno je odgovornima za poraz prozvao prije svega trenere, valjda i igrače, a naposljetku i "takozvane dobronamjerne novinare". Mislio je valjda na kolege Borisa Vidulina i Gorana Rojnića, koji su razgovarali s trenerima odnosno komentirali stanja koja se opetovano događaju (ne samo) u Istri. Vidulin se toga nagledao izvještavajući iz Poreča, gdje se Jadrana toliko prozirno oštećivalo da čovjek ne može povjerovati. Bilo je već i na Uljanikovim utakmicama čudnih odluka. O odlukama na Istrinim prvoligaškim utakmicama ne treba puno jer se sve vidi na televiziji. Ako je netko slabiji, ajmo reći da je to uvijek akter iz Istre, a ne suparnik, zar to znači da ga je normalno zakidati? Ako netko iz Istre nagovješćuje iskorak, zar je to prihvatljivo da ga se odmah "limitira"? Zar je prirodno da Istra nema niti jednog suca u prve tri razine HNL-a?

Možda je sve to realno, ali uz sav respekt istarskim slabostima i moćima drugih, ipak je nakaradno. Utoliko je istup iz Uljanika zapravo dio tog dojma. Jer ako je Žiković, "sportski direktor" Uljanika ujedno predstavnik poreštine u NSŽI-ju, onda bi bilo logično da je reagirao na Jadranove muke. Ako je Draguzet predstavnik Pule u NSŽI-ju, onda je bilo za očekivati da reagira i za Istrine muke, a u najmanju je ruku mogao izbjeći da za muke kluba kojem je predsjednik, krivca javno prozove iz svojih redova i time osnaži one koji proizvode problem.

Jasno je da će se u svakoj sljedećoj sličnoj situaciji takvi pozivati na ovakvu "objektivnu samokritičnost" da relativiziraju zakidanja. Koja će se ponavljati, ne treba dvojiti. Naposljetku, iskazivati sumnju u dobronamjernost novinara koji piše o problemu kojeg mu prenose treneri i igrači, i sam ih vidi, daje naslutiti da se odnosi Uljanikovih čelnika s ekipom HNS-a reflektiraju u tipičnom pravcu kako oni uvijek, kada se nešto sporno događa, prozivaju medije i druge, zašto to tretiraju "kada je sve po pravilima". Pogotovo u Istri, jer po defaultu, jasno, uvijek smo si sami krivi za to što (nam) se krivo događa.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada