Bez ustezanja, nije teško ustvrditi; lov je humanizirao čovjeka, on se kroz lov, najprije kroz lov, uzdigao od ostalih primata, stekao inteligenciju, stvorio oružje i – oruđe. Avaj, subrat lova, rat, paralelno je ne samo održavao životinju u čovjeku, nego kroz milenijume iza nas – dehumanizirao čovjeka. Taj kontroverzni proces, humanizacije i dehumanizacije, traje u čovjeku i danas, i tko zna do kada će... Gotovo metodom slučajnog uzorka, uzimam za ovu priliku nekoliko primjera kroz koje se kultura bavi lovom, kao ilustraciju važnosti te ljudske djelatnosti. Veliki Ivan Sergejević Turgenjev, strastven lovac i sam, u knjizi "Lovčevi zapisi", britkoj socijalnoj kritici užasnoga položaja siromaha u carskoj Rusiji, bilježi i lirične momente, kao u priči "Šuma i stepa", iz koje uzimam citat:

"Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore. Na nebu ponegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val, nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav vidik! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se ističe daljina.

Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. ‘Gdje bi se tu brate mogao napiti vode’ – pitate kosca. ‘Pa eno vam u jaruzi bunara’. I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. Ali što je ovo? Navlači li se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica! Kakve munje! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i gljive.

Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć. Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla. A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama.

Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir. Ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe.

A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas zasljepljuje. A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći"...

Čovjek, veli genijalni Turgenjev, vlada svojom prošlošću, osjećajima, silama i dušom!

Jedno od hrvatskih mitskih povijesnih mjesta, na žalost ne ključno u nacionalnoj mitologiji, jest i pogibija Nikole Zrinskog, plemića koji je u svoje vrijeme modernizirao Hrvatsku, probijao ceste od Međimurja do mora, otvarao kopove željeza, podizao pilane i vapnenice po Gorskom Kotaru, pokušao stvarati državu: "Habsburška carska vojska, 1664., uz pomoć vojnih postrojbi iz nekih europskih zemalja, strahovito je razbila Turke kod Monoštora. Kralj Leopold I., međutim, nije iskoristio tu pobjedu, nego je s neprijateljem sklopio nepovoljni sporazum.

Ugarski i hrvatski staleži nisu bili zadovoljni, budući da su Turci mogli zadržati sve što su do tada osvojili, te dolazi do znamenite Zrinsko-Frankopanske urote. S hrvatske strane vođa urote bio je Nikola Zrinski, urotnici traže pomoć od francuskog kralja, čak i od sultana, ali ostaju izigrani, i sve se okončava – ‘nesrećom’ u lovu: Nikola pogiba pod nejasnim okolnostima u lovu na vepra. To se dogodilo južno od Čakovca, u lovištu Kuršanečki lug. Postoje sumnje da je Zrinski ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra"...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer