piše robert matteoni
Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face
Robert Matteoni/Milovan Savić (Arhiva Glasa Istre/Istarska enciklopedija)
Kako se i najavilo prije nekoliko tjedana i na ovom mjestu, u povodu Dana Grada Pule više je sportskih imena nagrađeno za svoj doprinos zajednici i sportu. Slavko Jereb, Alen Melon, Mateo Matteoni i Adriano Belli dobili su priznanja za sportske uspjehe. Silvana Rožanković je dobila posebno priznanje za dugogodišnji (životni) rad na pulskom stadionu i drugim objektima.
Najveće priznanje pripalo je Radovanu Kirinu. U brojnim dostignućima sportske i rekreacijske povijesti grada ističe se i osnivanje atletskog kluba u Puli. Kirin je zbog svega učinjenog od petka u statusu Počasnog građanina Pule.
Priču o Kirinu smo objavili prije nekoliko tjedana. Možda je ovo trenutak da se njegovo djelo evocira kroz dosege jednog od onih njegovih učenika, koji su u karijeri ostvarili svjetske visine. Ovdje u Puli, barem se meni tako čini, oduvijek se premalo isticalo sportske, i ne samo sportske, osobnosti koje su se afirmirale u državi i inozemstvu.
Kao da je u nekom našem mentalitetu limitator koji regulira da se ne naglašavaju sve dobre stvari koje su (i) sportaši i sportašice učinili kroz svoje karijere, uz iznimno naporan rad i odricanja. Iz mnogih se sredina i za bitno manje dosege veličalo svoje sportaše.
Ovaj tada momak, iako danas ima ravno 70 godina, dođe mi normalno prebaciti se u odnose 1970/80-ih, bio je tipični naš sugrađanin. Kad kažem tipičan mislim na ono razdoblje, odnosno na obrazac ponašanja (i) sportaša. Naporan rad, bez puno priče, ali s mnoštvo odricanja, bez velikih očekivanja od društva, ali s vjerom u uspjeh te posljedično zadovoljstvo ostvarenim.
Kod njega, kojeg smo svi mi blizu sporta jako dobro poznavali, sve je to bilo zapravo iskreni životni stav. Jednom prilikom, prije više od dvadeset godina, kada smo evocirali sjajnu mu karijeru, naslovili smo mu priču "Živi i pusti druge da žive…".
Ondašnje evociranje bilo je 16 godina nakon završetka aktivne karijere (1986.) I već tada, početkom trećeg milenija, puno mi je ljudi koji su pročitali njegov intervju kazalo da nisu znali da je bio takva faca. Dijelom je to tako jer je atletika, kao bazni sport, pogotovo tada bila manje medijski praćena.
U Puli, koja nije imala niti običnu tartan stazu, nego su Kirin i drugi treneri stvarali prvake na šljaci starog Gradskog stadiona, nije bilo niti nekih atraktivnijih natjecanja da bi se skupilo više ljudi. Mislim da je zapravo najdojmljivije bilo jednom upravo na poluvremenu utakmice Istre, jer je održana revijalna trka (više pokazni trening) na 800 metara, u kojoj je glavna faca bio legendarni Luciano Sušanj.
Riječki atletičar, koji je nedavno preminuo, bio je na odsluženju vojnog roka u Puli. Kako je bio jako popularan (među inima europski prvak 1974. u Rimu, u fantastičnoj utrci na 800 metara), s uvijek atraktivnim ubrzanjem u posljednjih 200 metara, iskoristilo se to za njegovo vježbanje i doživljaj gledateljima.
Milovan Savić je za sve bio i ostao Čapo. I uvijek je pričao kako je imao odličan odnos sa Sušnjem, pogotovo su se družili i zajedno trenirali kad je Fiuman bio u vojsci u Puli. Bilo je tada logičnog sportskog rivaliteta dva vrsna srednjoprugaša, jer iako nema rezultat (euro zlato) kao Sušanj, Savić je imao mnoštvo drugih naslova.
Samo da spomenem da je osam puta bio prvak Jugoslavije, osvajao devet zlata na Balkanskim i po dva na Mediteranskih igrama i Univerzijadama, a najveći mu je međunarodni uspjeh brončana medalja na Europskom dvoranskom prvenstvu u Munchenu 1976. godine.
Trebalo bi još prostora da navedem sve sjajne rezultate koje je postigao kao atletičar 3. Januara (1971.-1983), Crvene Zvezde (1984.) te reprezentativac Jugoslavije (91 puta na 49 natjecanja od 1974.-1985.).
No, u ovom statističkom okviru moram dodati još nekoliko "detalja" koje mi je sam Milovan Savić Čapo ispričao.
- Moja najbolja godina bila je 1977. Išao sam kao avion. Bio sam peti na svjetskim rang listama, prvi u Europi, a na Univerzijadi u Sofiji osvojio sam srebro. Prvi je bio nepobjedivi Alberto Juantorena, koji je tada srušio svjetski rekord na 800 metara, s vremenom od 1:43.57. Ja sam otrčao 1:45.07.
Juantorena je bio atletski "Maradona" svog vremena među srednjoprugašima. No, to nije sve.
- Najbolje sam se osjećao na Kupu Europe u Londonu. Tada sam uspio pobijediti još jednog velikana, Sebastiana Coea s vremenom 1:45.02. Pobijedio sam i olimpijskog pobjednika Johnya Walkera. U toj 1977. godini ostvario sam i hrvatski rekord na 1.000 metara s 2:17.09. Sjećam se svih tih utrka i emocija kao da su jučer bile, i to s ponosom ih se prisjetim. Sa spomenutim velikanima toga doba ostao sam u kontaktu.
No, niti to nije sve.
- Na mitingu u Celju 1975. godine pobijedio sam Sušnja i to je bilo vrijeme kada je silazio sa scene. S Lucijanom sam imao vrhunski odnos. Kad je trebao postati čelnik olimpijskog odbora maksimalno sam podržavao takvu ideju. Ljudi kao Sušanj su znalci, skromni i pošteni, takvi trebaju sportu.
Rivalitet nekog drugog romantičnijem sportskog vremena, ograničen na stazu, teren, a izvan toga veliko poštovanje, podrška, prijateljstva. Za Čapu, kad ga upoznate, nije vam čudno takva pozitivna narav.
Tip koji ne zavidi nikome, ima svoju priču i zadovoljstva traži u njoj. Zato nije odmah nadodao još jedan od "detalja" iako je to svjetski doseg. U Celju je, naime, na mitingu bio brži i od mitskog kenijskog srednjoprugaša Mikea Boita.
Kako je bilo već 20-ak godina od tih mu svjetskih iskoraka pa su mlađe generacije malo znale za Čapu i njegovu karijeru, posve je jasno zašto danas ima još manje onih koji će odgovoriti "znate li tko je Milovan Savić u sportskoj povijesti Pule?".
Ok, prošlo je više od četiri desetljeća, danas su sasvim druga vremena, mlade generacije imaju na dlanu ekran i svakakva sportska čudesa i likove gotovo pa svakog sata. Nama koji smo živjeli "ona" vremena, kudikamo ljudski prisnija, i s većim respektom prema uspješnijima i "starijima" osobnosti kao Čapo bile su poseban doživljaj.
Razmišljajući o svemu tome 40-ak godina kasnije gotovo mi dođe nevjerojatnim u kojim se uvjetima (i) Milovan Savić izdignuo do tih međunarodnih visina. Svakog dana kada smo bili na treningu, na maloj šljaci iza gola Gradskog stadiona, ili na većoj šljaci iza zapadne tribine, ama baš svaki put, po kiši, vjetru, sparini, Čapo je bio tamo. On i Radovan Kirin.
Konzultacija, dogovor, trka na šljakastoj atletskoj stazi, pa onda opet analiza na licu mjesta, pa trka u šumici podno Osnovne škole Vidikovac (onomad 43. Istarske divizije). Često Kirin u "civilki" a Čapo uvijek u trenirci koja mu je, zbog njegovih 192 centimetra i dugih nogu, uvijek bila kratka. Suhonjav, s bradicom, dužom kosom, trčao je, trčao i trčao. Sam sa svojim mislima, s pogledima na sat i prolazno vrijeme, trka, trka i trka.
Takav je to sport, kazao bi mi godinama kasnije, što nama koji smo se bavili sportovima s loptom, u kojima ima igre i nadigravanja, mogućnosti da se švercaš dok drugi trče, uvijek bilo teško dokučivo u motivacijskom smislu.
Milovan Savić Čapo, dok je grabio naprijed prema mnoštvu uspješnih dosega, dok ih je ostvarivao i dobivao javnu pažnju, kasnije kada je prestao s aktivnom karijerom, uvijek je bio istog okvira ponašanja. Samozatajan, skroman, dobrodušan, radišan. Pulski mladić koji je volio do Marelice, Uljanika, Korza, gdje se mladost grada najjradije sretala.
Braća Zimolo, Rudi Grum, golman Vareško, Miško, Rožman, Knezić, njegovi su prijatelji toga vremena. Nakon karijere, radnog vijeka u Pošti (s telefonima), Savić se bavio i trenerskim poslom. On, kojeg je kao učenika šestog razreda Osnovne škole Kaštanjer (Ivo Lola Ribar), profesorica tjelesnog odgoja Ester Kovačić usmjerila u atletiku, kojeg je prvo trenirala diskašica Milena Rudar, a onda do vrha oblikovao Radovan Kirin, svakako je imao od koga naučiti vještine trenera.
Među inima, razvijao je talent Elvisa Peršića, B. Peitela. Bio je od 2005-08 trener slovenske srednjoprugašice Brigite Langerholc, koja je pod njegovim vodstvom dostigla peto mjesto na svjetskom i europskom prvenstvu. Bio je Čapo i trener za kondiciju rukometaša Arene, a radio je i kao trener u Mladosti Zagreb.
Njegova je atletska storija neraskidivo vezana za Počasnog građanina Pule Radovana Kirina. Za kojeg se bio silno uplašio na Olimpijadi 1980. u Moskvi (prvu je pohodio u Montrealu 1976.). Saviću je nedostajalo tri desetinke da uđe u finale, što je obzirom na konkurenciju bio senzacionalni domet.
No, Savić je najsretniji bio kad je doznao da je Kirinu, kojem je pozlilo na tribinama i doživio je srčani zastoj, ipak dobro. Eto, 44 godine kasnije je ponosno na pozornici obnovljenog Istarskog narodnog kazališta Kirin dobio priznanje svoga grada za sve ono što je učinio u mnogim sferama, ne samo sportskog života.
Vrhunski dosezi njegova učenika Milovana Savića Čape, našeg ponosnog Puležana, tome su djelu jedan od velikih i najljepših priloga.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
