U okvirno 12.500 radnih dana čovjek doživi doista svega i svačega. Pogotovo na ovim prostorima, uz mijene države, društvenog uređenja, ekonomskih zbilja, upravljača i vladara te inih faktora. Bilo je posebnih trenutaka, ali jedan u kontekstu ove teme, ostao mi je nekako posebno u sjećanju. Nije lako pronaći situaciju u kojoj se istovremeno trpko nasmijete i kuha vam ogorčenje. U pitanju je detalj. Jedan nadobudni urednik u matičnoj kući nazvao me da mi kaže kako mu je pretjerana količina teksta i fotografija koje sam mu poslao nakon jednog dočeka sportaša u Puli. Preciznije, bio je to dan kada se u centru grada, s bazom na trgu mercata, dočekalo nogometaše Istre po povratku iz Belišća. Velika masa ljudi željela je pozdraviti momčad koju je vodio Dragan Simeunović uz asistenciju Franca Rosignolija. Bio je to jedan krasan doživljaj za Puležan(k)e i navijače. Prije svega, zato jer su često iz drugih sredina mlade hrvatske lige, kad god bi željeli pljuckati po Puli i Istri, sprdali ovdašnju javnost kako im je to poklonio Franjo Tuđman. Istina je da je od prvog hrvatskog predsjednika potekla ideja da osnivanje Prve Hnl 1991. godine bude odraz nogometa cijele Hrvatske. I dok se Istru i Pulu cinično podsjećalo na "poklon uvrštenje", istu takvu priču iz Varaždina gotovo pa isti ljudi tretirali su primjerom uspješnosti. Vjerojatno je u tome svemu bilo i odjeka politički intonirane mantre o malim i velikim Hrvatima, što se tada u pejorativnom smislu predbacivalo ovdašnjem življu.

Taj nes(p)retni urednik je na moje inzistiranje, kako je to za Pulu veliki i važan događaj, jer je između ostalog Istra ovaj put na terenu izborila prvu ligu, a to donosi i posebne emocije kao što je doček, uzvratio "vama u provinciji je to veliko, ali za nacionalnu priču nije". Na to sam uzvratio ojađeno, da je klub iz (naj)većeg grada, onda bi bilo prostora koliko treba. Drug urednik je uzvratio "ti ne razumiješ mentalitet metropole". Baš simpatično. Reče mi to tip koji je u Zagreb stigao par godina prije iz okolice manjeg grada koji je, pristojno rečeno, bitno manje razvijen od Pule. No, neka je on naglasio priču o provinciji, svakome svome radovanje. Meni je Pula metropola življenja bila i ostala. Kako god, doček u lipnju 1999. godine na tržnici bio je još jedan intenzivan emotivan kadar povijesnih memorija Pule. Što bi se kazalo, dan u kojem se stvaralo memorije i osjećalo emocije koje će ih generirati kad god ih spomenemo. Dvadeset pet godina kasnije još su upečatljivi kadrovi radosti naših dečki, Alibašića, Bošca, Kurtovića, Ugrčića, Černjula, Rakovića, Kitonića, Omerhodžića, Žikovića, Peršića, uz Petrovića, Živkovića, Momčilovskog i druge aktere te sezone. Sjećam se Bubićeve i Orlićeve sreće, suradnika ondašnjeg predsjednika Ivančića, koji su doček živjeli i kao igrači. Guštao sam tu atmosferu na mjestu gdje se Pula inače masovno okuplja, pogotovo subotom prijepodne. Kad sportaši prirede neki rezultat za pamćenja, ljudi se sjate na doček i zbog sportaša, ali i zbog svoje emocije. Sve su rjeđe prilike dijeliti masovno takve trenutke koji afirmiraju gradski duh, snaže zajedništvo, odnosno pripadnost svojoj urbanoj sredini. Kad sam doživio svoj prvi veliki doček, i to kakav, Mate Parlov u Areni 1972. godine (zlato na Olimpijskim igrama u Munchenu), najviše je impresionirao krcat amfiteatar. Za druge doživljaje bio sam premali da bi ih procesuirao za sva vremena. Puno sam slušao kasnije o dočecima Istri 1962. prilikom prvog ulaska u drugu ligu, kao i o drugim dočecima Parlovu. No, kad odrasteš i dočekaš dečke za drugoligašku promociju, pa onda za prvoligaško napredovanje, onda shvatiš svu dimenziju tog moćnog alata okupljanja ljudi.

Dok se prisjećam tih "moćnih dana" promicalo mi je tko je, primjerice, bio gradski meštar politike koji je dočekivao sportaše. S tržnice se sjećam legendarnih Anelida, ali političara ne. Provjerivši arhivu, spoznao sam da je tamo bio gradonačelnik Giankarlo Župić. Dvadeset godina prije na Korzu, kad se dočekalo ekipu u pobjedničkom povratku iz Slavonskog Broda, još se manje sjećam koji je od ukupno 20 gradonačelnika Pule (od 1945.) pozdravio Istru. Arhiva je podsjetila da je to bio Josip Kolić. Naša Pula imala je svojih momenata, ali gledamo li na dugoročnu stazu, zapravo je rijetko imati takve doživljaje. Sport nam je takav kakav jest, a posljedično mentalitet posebnog emotivnog okupljanja nije lako razvijati. Kako ide dalje vrijeme, a kako se ne osjećaju ni naznake promjena tretmana za tako važnu društvenu djelatnost, bit će sve teže mlađim generacijama osjetiti koliko su to dobre vibracije. Pogotovo za jačanje osjećaja privrženosti gradu i ljudima, odnosno za stvaranje prepoznatljivog identiteta.

Ponukala me na ovu impresiju o tim dočecima i posebnim emotivnim doživljajima ova lakrdija iz metropole. Mislim, ono, Hrvatska osvoji naslov prvaka svijeta, i dočekana je škvadra kao da se vratila s godišnjeg odmora pa su po njih došli članovi obitelji. Namjerno izostavljam koji je sport u pitanju, jer koji god bio, ako je iz ove društveno-sportske žabokrečine lansirao grupu koja je sposobna biti broj 1 na svijetu, onda bi ne samo sportska, nego i institucionalna Hrvatska trebala stati mirno, u špaliru zahvale za tako sjajan doseg. Vaterpolo je, kažu neimari kolokvijalnosti, sport kojeg igra nekoliko zemalja. Pa valjda zato nije nešto na cijeni. Vaterpolo je, međutim, sport kojeg razvija jako puno zemalja svijeta, uključujući i one najveće i najmnogoljudnije. Primjerice, odličja na olimpijskim igrama osvajalo je 19 zemalja. Na svjetskim prvenstvima osvajalo je 12, a na europskim turnirima 18 europskih zemalja. Prevedemo li to na nogomet, onda se broj laureata uz SP veže uz 20, a na EP 10 reprezentacija. Znači i u vaterpolu je prilično snažna konkurencija, a Hrvatska je velesila koja ima 6 europskih, 8 svjetskih i 3 olimpijske medalje. Uz dodatni popis hrvatskih aktera u reprezentacijama bivše države koje su osvajale brojne medalje.

U Zagrebu se, eto, umjesto masovnog okupljanja, kojeg su sigurno očekivali iscrpljeni, ali sretni vaterpolisti, dogodio hrvatski folklorni doživljaj. Političari se nisu mogli dogovoriti, nisu se očito ni trudili, da prirede pristojnu dobrodošlicu sportskim promicateljima svjetskog imidža zemlje. Jedna politička opcija (državna) proziva gradsku (metropolsku), prebacuju si odgovornosti jer im nije ispalo baš zgodno kako su reagirali LJUDI. I iz vaterpola, ali i svi oni tzv. obični koji su zgroženi takvom igrarijom. No, onim vladarima nečega, kojima sport nije u prvom planu, a nekima ni u peti, itekako je stalo do "glasača u super izbornoj godini", pa su brže bolje drugi dan organizirali nekakve prijeme. Vidljivo su akteri reprezentacije bili kiseli i očito "potaknuti" da ostanu u Zagrebu dan više, jer su imali isti outfit, zgužvane trenirke s kojima su dan prije putovali iz Dohe te su vjerojatno planirali do večeri stići u svoje gradove. I tu je sukus ove priče. U Zagrebu im nisu složili barem manji narodni prijem na nekom mjestu gdje gravitira više ljudi. Nije to nogomet, ok, ali da je bilo tisuću ljudi na nekom javnom mjestu u gradu, atmosfera bi im ostala kao okvir za memorije. Uskratili su im to. Na sreću, i svu logiku svijeta, svjetski su prvaci dočekani po svojim "provincijama", pa su masovni zagrljaj navijača-sugrađana doživjeli u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Šibeniku. I ispalo je top, jer ionako, nema jačeg emotivnog adrenalina nego kada vas dočekaju sugrađani. Oni s kojima ste dijelili djetinjstvo, mladost, gradske vrednote, kultna mjesta okupljanja, simpatije, ljubavi, škole… život! Kao potvrda da se on ne događa samo gdje je najviše življa, gdje su centri moći, gdje gro medija funkcionira. U ostatku Hrvatske ima manje ljudi, ali snaga emocija uvijek je istovrsna.

Kako ide društvo u galopu svakodnevice 21. stoljeća, jahači virtualnih zbilja sve su standardniji tumači događanja koji baš i nemaju puno dodira s realnim životom. Valjda i zbog toga vladari naše zbilje promišljaju svoje misije bez značajnijeg pogleda na sport i njegovu važnost, uvjereni da to narod ne zanima (pre)više. Sport nije samo sport, nego je i društvena priča, a utjecaj na mase samo potvrđuje koliko ljudima znači. Sport nije samo utakmica nego je socijalizacija, afirmacija zdravih vrijednosti, generator zajedništva i često spas za mnoge mlade duše koje se nađu u teškim životnim situacijama. Dočeci su samo vidljiviji (masovni) okvir tih situacija. U današnjem vremenu kada su svakodnevni celebrity neprirodno postali "manekeni i manekenke" iz zastupničkih redova, gradskih im pandana, nije lako biti sportaš(ic)a u ovom društvu. Zato i kad budete slušali ili čitali program(čić)e tih "celebova metropole i provincija", vidjet ćete koliko malo ili ništa tretiraju sport. No, to što im on nije u prvom planu ukazuje da ne mare za sve društvene vrijednosti koje isti donosi. Dobro je to znati pri odabirima.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face
• Mićula, veterani i priče o poklapanjima