Fangschuss je samilosni hitac smrtno ranjenome, da ne pati – svome suborcu ili neprijatelju, ganz egal. Na van muoja pisma, o ten ča su i kakovi su ljudi jedan bot bili. A mi sad? Jušto za to, u ovim mojim sjećanjima-na-sjećanja, danas i idućih nekoliko tjedana, za vas pripravljan i FANGSHUSS PLUS: Izvatke iz mog kratkog romana, iliti podulje pripovijesti BRIGADA DEL AMANECER, brigada svitanja: kako su zvali kaznene ekspedicije anarhista, koji bi u Braceloni za građanskog rata, u zoru upadali u stanove neprijatelja, ubijali ih, opljačkali.

FANGSCHUSS

Ure škuro mi kaplju kroz oči,

žlibac tanca, zub utrne,

dub kune po buri,

na kolomburi se lielaju bila slova.

Modra mi Danica šaplje kanat noći

"Mi tegno una pistola

co’i oci bianchi e neri

mi tegno una pistola caricada",

astra, nueve milimetros; Espana, baricada,

egzekucija, revolucija!

Sprašiti fangschuss čoviku na smrti; u čielo;

ka’i naš čovik u Španji tir u glavu ten čoviku,

pištuola njemu, pak uon nju svidoku je da,

da ne gre na Goli;

pijan je pljuka u Tita sliku,

pak ta drugi je meni darova, kako drugu,

i sad čekan fangschuss u zadnjen škiku,

devet milimetri, osan baluot u šaržeru i devieta u tubu.

Sudbina pištolja "astra" 9 mm kurz, P. WA 251, 54875, tvornica Unceta y Compania, Guernica, Espana, 1936:

I tako smo se za stolom našli svi Šimatići, prvi i posljednji put, svi živi i svi mrtvi Šimatići. I tako, ta moja "brigada del amanecer" koja se tada okupila oko mene, i stvarna i nestvarna, sada me pohodi često, u onim nestvarnostima kada se još noć otima danu, kada ne znam da li sam mrtav ili živ, da li sanjam ili su svi moji zbilja sa mnom tu, u trenucima nepostojanja, prije nego će žuti i crleni peteh črnega oka srid plamika krešte objaviti da nije ništa smrt jer sve je život, jer, evo svitanja, evo zore, l’alba beata che fa scampar el Bilfo nelle foibe passate...

JAT-om sam stigao u Paris, Air Franceom na tuniški aerodrom El Aouine. Uzeo sam taxi, "Učka" nije bila u luci, ni u beskonačnome kanalu, ni na vanjskome sidrištu El Bahira.

Vratio sam se u centar grada, izabrao "Grand Hotel Venezia" u nizu skromnijih, gdje je vrijedila moja kreditna kartica. U džepu, stotinjak dolara. Nazvao sam agenta, rekao je da "Učka" ostaje u Rotterdamu nekoliko dana zbog kvara kormila. Isto to rekao mi i nakon sedam dana...

I tako sam, opet zbog kreditne kartice, postao redovni gost gostionice "Pod Zelenom zvijezdom", pri kraju pa desno u zbrkanom kvartu uz aveniju Burgiba, inače me odbijala sterilna europoidnost toga mjesta gdje se razgovaralo isključivo na francuskom. Jer pamtio sam živi Tunis od prije dvadesetpet godina, nabujalog arapskog kolorita i revolucionarnih zanosa. Sjećam se, grad je bio pun alžirskih ustanika koje smo i Tunis i mi zdušno pomagali, naoružavali, liječili. Sretali smo njihove ranjenike na povratku iz naših bolnica, "zdravo druže, veselo su nam dobacivali, "nema dolar, nema zigi-zagi, aaa"...

I dan i noć visio sam za "bar americaine" tog otmjenog svratišta. I sve je sa mnom bilo bivše, ideje, knjige, revolucije, istine i laži, ljubavi i mržnje, moja mladost i moja Istra kojoj se uzalud uvijek nastojim vratiti, ali koja me sustiže kamo god od nje bježao: u raspojasanu pjesmu koja vibrira mojim žilama ili u neki tamni jazz-club u Perthu. Drugi časnik palube što časti skupim pićima skupu kurvu Jeaninne (pravim imenom Zulfija) i šankera "Mistera" (zbog tog nadimka davao mi 10 posto popusta na sve račune, i odmah to poravnao s 12 posto "takse" jer sam plaćao karticom), srkučući laka bijela vina prije podne, ločući teška crna vina poslije, časteći tako, časnik, svoj ulcus i svoje ovapnenjene vene, jedino bi me počastio, već teške glave, neki neznanoga mi imena trgovac crijevima i sirovom kožom s trga Bab Souika, ponešen mojim cijanotičnim i istrošenim baritonom ča bi za cilu oštariju zakanta gromkim sotto voce nujnu baladu "Pošla Janka u šumu z sikiron na ramenu", ili "La va, la va Cecilia, la va dal capitan"…

Bijedni dolari curili kroz prste za cigarete i novine i kartoline pravim ljudima u Kopru s novim stihovima za sastav "Istra nova", još bjednije dnevnice isplaćene od našeg agenta curile isto tako, jer me neki vječni student Islama redovito pelješio na mora giaponese za istim šankom, a moga broda nigdje. I tako su curili i novac i vrijeme, curili su poput pijeska kada puhne gibli, i pijesak curi s neba i iz zemlje, kada se zažuti, zarumeni, posivi i pocrni nebo, i pijesak zakrvavi bjelasave bjeloočnice Berbera u prostranim zagasitim šalovima i poslije ga danima hruskaš pod zubima.

Vječno, tako, sipi bešćutni taj saharski pijesak u gigantskoj klepsidri koju povremeno preokrene neka moćna, divlja i nerazložna ruka gluhih i glupih svemirskih sila što ne haje za me, najsićušnije zrnce pijeska u istome i nesmiljenom pješčanom satu, kao što su ovuda spitfires mitraljirali, od Tobruka do Cirenaice i dalje, moje Istrane, ča bi umirući u ten prokleten sablunu kantajući proklinjali:

"Quando ‘rivemo a Makale

noi ti daremo nostro Duce

nostro Re,

Italija sporca, terra brusada"...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi