Važna je ruža, vjeruj mi

Ono što bih, međutim, uz ovakve stupidne tirade ovdje htio posebno naglasiti, jest da ovakva sustavna buncanja odnosnih političkih i medijskih autoriteta, u Rimu, Ljubljani i Zagrebu, ne priječe ista ta blebetala da superiorno tvrde kako je zapravo na Jadranu prava idila - u što nas trebaju uvjeriti prazne diplomatske fraze, budalasti smiješci i prijazno uzajamno grljenje i tapšanje po ramenima: U suštini, ne postoji nikakva talijanska "Ost politik", niti pak slovenska ili hrvatska "Sud politik"; postoji samo inercija nacional-egoizama, i ridikulozne otočenteskne "strategije" kako to zamišljaju jadranske diplomacije, retorični ostaci preživjelih etatizama.

I zato onima ovdje na granicama, koji dobro znamo kako stoje stvari, preostaje denunciranje denuncijanata, i nesmiljena borba za suradnju, prijateljstvo, convivenzu, tim prije što to više nije "brand" ni "trend", nego se vraća nacionalni ponos i zatvaranje u vlastite granice-kojih-nema.

Ovakve somnambule najbolje je iskazao pjesnik iz Vodnjana Igor Ferenac "Fere": "Malo mi na/njihove prekrasne/planine/malo oni na/naše prekrasno/more/pa mi na/njihove prekrasne/žene/pa oni na/naše prekrasne/pa mi bombu/njima/pa oni bombu/nama/i tako vječno/jer prijateljstvu nema/kraja"…

I zato je prokazivanje neumnih, olakih, brzopletih izjava, u stilu bigbrotherskih naklapanja, sveta, moralna, intelektualna dužnost svakog tko želi očuvati i razviti dobre odnose na Jadranu, treba samo baciti u more svete osjećaje "naše" i "njihovo".

Italija ima puno pravo na svoja Sjećanja. Mi smo gurnuli u podrum, u šupu, u ormar naša sjećanja, kao stare kapute, i nasaftali ih naftalinom, pa kad se netko drugi sjeti naših sjećanja, onda brže bolje iznesemo kaput na balkon, a riječ je zapravo o vojničkom šinjelu, najčešće fašističkom – ali s partizanskim oznakama, i protresemo ga. Smrad naftalina, naravno, ostaje. Na Jadranu se zbiva svekolika revizija historije. Italija nikad nije skrivala svoje osjećaje i pretenzije, pa i prva je pokrenula revizionističke procese; dakako, jer Italija nije nikad defašizirana (za razliku od Njemačke i Japana!); a Hrvatska je pošla istim putem, koji evo slijedi i Slovenija. I sada kad se dešava repetiranje neofašističke retorike čak i na talijanskoj ljevici, mi dižemo uzbunu. Ali mi (i Slovenija) imamo jedan problem; nemamo vanjsku politiku bilateralno, a bome još manje trilateralno (s Italijom). Italija pak još manje.

Treba kontaktirati, treba razgovarati. Treba pregovarati. Trebamo mi, bez preduvjeta i čekanja da se tri predsjednika sretnu nad nekom fojbom i spaljenim selom – neće se sastati! – zamoliti za oproštaj, isplatiti što smo dužni, omogućiti povratak svakome, kupnju nekretnine, slobodnu riječ; ili čekati na novi neki "ispad", koji će sigurno doći. Važna je ruža, vjeruj mi; pjevao je svojedobno Gilbert Becaud u prepunoj dvorani "Lisinski". Pišem stalno o važnosti jednog cvijeta na stratištima 20. stoljeća. Pišem stalno o karavani pomirenja, vidim limuzine koje kreću iz Bazovice, spuštaju se u Trst, Dolinu, prelaze granicu "koje nema" i stižu u Bertoke, Šmarje, pa još jednu granicu prelaze i dolaze u Kućibreg: Po jedan minut i po jedan cvijet svaki predsjednik na usputnim stratištima, ima tu fojbi, ima mjesta strijeljanja talaca, ima spaljenih sela gdje god hoćeš i koliko god hoćeš, zlodjela počinjenih od svih prema svima; jedan sat vožnje, zajednička izjava i zajednički ručak, u ime zajedničke europske budućnosti.

Ma, po Italiji i Hrvatskoj i Sloveniji, ta revizija historije već je svršen čin; relativizacija nacional-fašizama i kolaboracije uz blagoslov s nekih oltara, već je preobrnula priču, i žrtve fašizma postaju krvnici, a fašisti postaju žrtve. Jedino što ostaje jest spasonosna tradicionalna i sve jača ceremonija sjećanja na holokaust, a milijuni pobijenih Slavena (iz rasističkih razloga!) postaju samo kolateralni efekt; ZABORAVLJENI KOLATERALNI EFEKT!!! Ova jadranska priča zato nije LA STORIA DELLA MEMORIA E DEL RICORDO, nego tendenciozno prekrajanje činjenica, a na to zdrava pamet nikada neće pristati! Samo što zdrava pamet šuti u zapećku historije…

Ovdje je na djelu amnezija historije, ovdje je riječ o izobličenom tretmanu historije, o stupidnom nacional-egoizmu, ovdje – u Rimu, Ljubljani i Zagrebu – ovdje je na djelu povratak u predfašističko vrijeme, ovdje je na djelu stvaranje kolektivnih psihopatologija, i to ne smijemo prešućivati!