Sjećajući se kako sam, premda dijete, tada »stvarao povijest« posve siguran u njen pravedni i konačni ishod, pišući o tom povijesnome dogadjaju za Slovence i Hrvate bivše Julijske krajine, i danas sam siguran da je Pariz 1947. godine bio objektivno pravičniji nego Rapallo 1920.; kada već nama, ovdašnjim Slavenima i Romanima, nije bila »suđena« zajednička država, Austrija, u kojoj smo do jučer zajedno živjeli, gledajući srušiti ju svim sredstvima, što nam je i uspjelo. I sada isti ti Romani i Slaveni i Germani čekaju kada će »nestati« europske granice, i »pasti u zaborav« rečeni diktati iz 1920. i 1947. godine.

A mi ovdje Istrani, »autohtoni« jednako kao i »alogeni« (tako je fašizam bilježio nas »alohtone«), u Istri i u dijaspori - iz prvog i drugog egzodusa, Romani i Slaveni, Talijani i Slovenci i Hrvati (ako »zaboravimo« desetke tisuća »alogenih« Austrijanaca, Mađara, Čeha,.. koji su poslije 1918. takodjer morali napustiti ove krajeve) kao da se opet suočavamo s problemima otprije stotinu godina, kada je plamsala žestoka borba za životni prostor izmedju iredente i narodnjaka, uz bezuspješne germanizatorske napore - od kojih jedva da je ostalo traga.

Ujedno, repetiraju se zapanjujuće »povijesne« analogije, pa tako obalni Hrvati i Slovenci (da o Talijanima u nas i ne govorimo!) opet nailaze na ignoranciju, indolenciju i podozrivost vlastitih nacionalnih korpusa, kao i na obnovljene povijesne pa i etničke negacije u Italiji.

Te matične nacije naše možda će jednom shvatiti da smo mi, njihovi izboji na more, ona kolektivna svijest sa kojom će naši entiteti i etniteti lakše doći na taj tako nam žuđeni Zapad.

Italija pak da su sentimenti i nostalgije, doduše, neizbježni, i dragi nam i bolni dio duše, da imamo pravo na sjećanja, ali i da nas sentimentalizmi tako lako i olako mogu odvesti u revanšizme. Te da su Talijani ovdje, kao i brojni slovenski »zamejci« u Italiji, te malobrojni ali i sve kompaktniji tamošnji Hrvati, one strukture pomoću kojih se može ostvariti Cavourov program prijateljstva na Jadranu.

Italija je učinila veliki korak naprijed u smislu zbližavanja na granicama, donijevši početkom 2001. zakon o zaštiti slovenske manjine, nakon punih trideset godina i preko pedeset pokušaja da se Slovenci »legaliziraju«, a Slovenci čekaju vlastitu legalizaciju u Italiji još od 1918; što pozdravlja i tadašnji predsjednik regije Friuli Venezia Giulia (zatim doministar) Roberto Antonione (iako je njegova stranka Forza Italia bila protiv rečenog zakona!):

»Apeliram na sve političke snage da ovaj zakon postane instrument približavanja Istoka Zapadu. Došlo je vrijeme da počnemo gledati unaprijed. Dosta s okretanjem glave stalno unatrag! Povijest ide svojim kursem«.

Danas, svima nam je jasno da je Italija 1947. mnogo izgubila; ne znam ima li mjesta u talijanskoj kolektivnoj svijesti uopće, da su 1920. godine Slovenci i Hrvati isto mnogo izgubili. Dok zajednički ne shvatimo i prihvatimo da smo svi jako mnogo izgubili i 1920. i 1947. godine, uvijek će postojati jadranska »jabuka razdora«. Povijesni je posao ovdje učinjen jednom za svagda, granice su utvrđene, i jedina je naša zajednička perspektiva učiniti sve te granice neprimjetnima, imaginarnima...

Povezane vijesti

• Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo
• Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo (6. izdanje)
• Governi sovversivi? Magari!