Piše Milan Rakovac
Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo
(Snimili: Davor Javorovic / Pixsell, Denis Lovrovic)
Zajno protumačiti zvjezdicu (*). Za Glas nastavljam, u nastavcima, objavljivati svoje memoare, za ozbiljnu izdavačku kuću Hrvatsku sveučilišni nakladu. Pero’, chi sa se i sara scritti: work in never ending progress (regres), never ending story. Pak hi na peci-bokune objavljujem, malo u Glasu, malo za Book&Zvook... Intanto, scrivo la storia koja je SAD, a ne u vrime faraona, Perikla, Karla Velikog, K und K, Tita...
Plenki & company idu »va banque«, ossia »rien va plus«; navodno će baciti (naše i iz eurobudžeta) milijarde da, najprija sebi, pak nami penzićima, dignu standard: sebi stoposto nami i delavcima deset posto. A sve gre u ralje tajkunske, toliko da se ponešto poduzeća i ljudi zaposli, da se ponešto radi. C’i sto! Vele – energetika, zaštita okoliša, trla baba lan...
Godinama se zauzimam za dobrovljačke radne brigade, koje bi kroz velike javne radove stvorile posao za desetke tisuća ljudi.
Ok, »Cro New Deal«, cussi che qualchedun no diria ma guarda qua el rosso, sempre el impissa ‘ste storie delle masse progressive che cantando Bandiera rossa le fa el futuro iluminado.
Ciaro che subito scrivero come che a Pola dopo guera fassevino krčiti (crciti) le ruševine (russevine), e dopo ala seminar bisi e verdura varia e patate a Siana (dove che ‘desso xe tutti quei supermarket e shoping centers), perche’ de magnar no ghe iera gnente!
E noi pionieri fieri ala piantar pini da Stoia fin’ a Verudela, buro de pistachio ‘merican, el te popolare de erbe nostrane-domacie, e ala cantar e rider e lavorar!
Pinus silvestris; čarobno drvo koje krasi cijeli Mediteran, samo što je bor kao - čovjek: uz njega (blizu njega, pored njega, s nime) ne može ratsi ama baš ništa! Bor naprosto sprječava bilo kakvu drugu vegetaciju osim sebe. I ne znam zašto nije bilo više pameti, pa da su nam dali saditi mladice masline, ili barem crnike, česvine (Quercus ilex).
E cossa ga de fra Quercus ilex con el cro-new-deal?
Tanto! Perche’ anche el governo croato impianta pini! Ciaro che xe bon far strade e ferovie e ponti e case; ma se volemo un vero new deal, ma no saria forse meio investir nella produssion agraria ed industriale, come che disi i critici?!
Evo, seljaci su ušutkani s mrvicama kruha sa državne trpeze, a poljoprivreda je zacijelo odličan resurs, o kojem naprosto nitko ne vodi brigu. Bez proizvodnje, naravno, nema ni napretka, a hrvatska nekritička merkantilističko-turistička tranzicijska »strategija« je – kolonijalna potčinjenost. A Hrvatska je najprije je de-industrijalizirala zemlju, sada ju de-agrarizira, razvijajući bankarsko-trgovačku »filozofiju« koja nas ekonomski degradira, i zapravo je samo turizam kako-tako ostao u sedlu međunarodne konkurencije, što nije dovoljno za održanje »održivog razvitka«.
Svojedobno (dok je trajao rat u Bosni), na tribini u Trentu rekao sam kako je Europa mogla spriječiti rat na Balkanu; postaviti po jednog nenaoružanoga vojnika na mostove preko Drine, Save i i Dunava!
Sada, možda, dešava se triježnjenje Balkana, ali i Europe, koja najzad kao da shvaća kako mora nastaviti upornije i konkretnije ordinirati među balkansksim kandidatima za članstvo u EU. Ma mi, Jistrijanci, smo delali Europu bolje nego uona sama, pak kad je to vidila – izbacila je EUROREGIONALIZAM iz teorije i prakse – najveć za to ča su Nino i Riccardo Illy jur bili načinili mini-Europu od Devina do Medulina.
Jedna mi od najdražih anegdota: Mladi učitelj Vladimir Nazor, koji je doma na Braču govorio čakavski dijalekt, a u obitelji talijanski jezik, pisao je senjskom književniku i učitelju Silviju Strahimiru Kranjčeviću, da mu nađe učiteljsko mjesto u Bosni, gdje je S.S.K. tada službovao, e da bi naučio pravilni hrvatski književni jezik. S.S.K. odvratio je Nazoru neka ostane na obali, jer da su talijanski dijalekti jadranski, hramovi i palače, muzika i kultura, sastvani dio i hrvatske NACIONALNE kulture – a to se trudimo održati na Forumu Tomizza, kao i na Vilenici:
Prije petnaestak godina, tadašnji predsjednik Slovenije Turk izgovorio je u Vilenici cijeli verbalni essay, spajajući dobitnika nagrade Vilenice Claduija Magirsa koji povezuje dvije crne točke Europe – Schwarzwald (Crna šuma) i Crno more, s ovogodišnjim dobitnikom Dževadom Karahasanom iz »Tamnog vilajeta« (Tamne zemlje)...
Vilenica, špilja u kojoj obitavaju vile, krasnog li toposa! Neprimjereno, kao i obično, moram ovdje ispričati kako sam uveo u Vilenicu mladog hrvatskog pjesnika i filozofa, Marka Pogačara (slovenskog porijekla, inače po kulturi tipičnog Splićanina, Mediteranca): Marko, velim Pogačaru - sjajnom sudioniku Foruma Tomizza - Vilenica je zapravo fojba, velim, kraška jama; Fojba, veli Marko, ONA FOJBA; da, kažem I ONA FOJBA, silaziš kao u pakao, kao u smrt, svjetlo se polako guši, raste u žilama hladnoća, u kostima vlaga, u živcima neopisiva atavistična jeza, ali kad dođeš do Danteovog dna, preobrazi se strava u čudnu, pogansku mističnu metaforiku, odjednom se pred tobom otvara čarobna pećina, kao stvorena nekom majstorskom rukom koja dobro zna zakone prostora, arhitekture, skulpture - eto to ti je Vilenica. Djelo hirovite prirode ili pak božanskog hira, kreativnosti: Kanda, Ok, ako smo već u paklu, hajmo ga malo uljepšati.
Vilenica je odličan izum slovenskih književnika, a jedan od glavnih ideatora međunarodnoga susreta pisaca, i nagrade Vilenica (namijenjene samo autorima izvan Slovenije!), jest i veliki slovenski pjesnik Veno Taufer. Koji je Vukovaru napisao potresnu baladu:
»Od povsod do povsod volčji molk,
Vukovar, Vukovar, Vukovar«...
Sa svoje se strane, mogu sa nostalgijom ovdje prisjetiti se sjajnih međunarodnih susreta pisaca s granice, koje je, prije Vilenice, i orije Foruma Tomizza, bio utemeljio Labinjan u koparskom azilu, Eros Bičić u Portorožu, koji je, na žalost trajao samo nekoliko godina, kao i literarna nagrada i konkurs za prozu. Osobita je šteta jer su ti susreti okupljali napose pisce talijanskog, njemačkog i južnoslavenskog kulturnog prostora. Još ranije od Portoroža, u Opatiji (Rijeci, Gradu...), godinama je trajao sličan susret pisaca, napose iz ondašnje Jugoslavije i Italije, pod okriljem časopisa »La Battana«, čiji je jedan od osnivača bio Lucifero Martini. I taj je susret s vremenom prestao postojati; još jedan razlog za žaljenje.
Danas imamo Forum Tomizza, koji nastoji održati tu tradiciju istarsku i oba presahla simpozija, kao što i Vilenica, na samoj granici, širi naše horizonte. Vilenica mislim da je danas postala jedna od najvažnijih europskih točaka kulture, pa i politike, premda je i ona imala svojih kriza; osobno, mislim da se pojačana skrb za neposredno susjedstvo, koliko i za cijeli svijet, koje se pokazuje potonjih godina, može ocijeniti najvišom ocjenom, kad govorimo o Vilenici. Tu u prvom redu mislim, pristrano, dakako, na Magrisa i Karahasna, dva dobitnika nagrade, ali i prije toga na mnoštvo manifestacija na kojima nastupaju pjesnici iz cijelog svijeta.
Ali, Vilenica, uključujući i svijet od Alpa do Jadrana, širi se cijelim svijetom, što je sjajno, samo ovaj naš mikrokozmos ipak bi morao više brinuti (uz Forum Tomizza) o samome sebi. A to nije kritika upućena Vilenici (Ljubljani, sjedištu Društva slovenskih pisaca), nego Trstu, Udinama, Rijeci, Kopru i Puli...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
