Piše Milan Rakovac
Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo (6. izdanje)
(Snimili Ian Tataj, Denis Lovrovic)
Je li dovoljno biti nasmiješeni erudit-poliglot balkanski, e da bi Europa odahnula i povjerovala kako smo se mi ovdje konačno posložili u duhu bon-tona, dobrih manira ukrašenih vječnim smiješkom? Europa (čitaj: EU) ohrabruje nove ljude Balkana i okolice, ali je ipak shvatila da ne može vjerovati iskrenosti i kompetenciji lokalnih lidera (ni slovenskih, ni hrvatskih ni srpskih ni svih ostalih), kao ni onih iz najbližega susjedstva (talijanskih, austrijskih, mađarskih) koji bi kanda imali biti u misijama dobre volje prilikom buduće ubrzane euro-pacifikacije Balkana.
Najprije je Slovenija godinama uvjeravala Zapad da je ona njabolji tumač za ex-Yu ujedno se trseći sebe samu prikazati kao zapadnjačku zemlju koja neme veze s Balkanom. Zatim to potonjih desetak godina pokušava Hrvatska, od vremena Ivice Račana kada se govorilo o »lokomotivi Balkana« – ali kao i Slovenija tvrdokorno dokazujjući da ona sama nije balklanska zemlja, nego dio Zapada.
Zapad je djelimično pristajao na te igrarije, ali je i upravo postavljao pred te samozvane interpretatore Balkana za EU i interpretatore EU na Balkanu (jednako samozvane!) logičan preduvijet: djelovanje na Balkanu, to jest sudjelovanje sa susjedima.
Zanimljivo je ovo natjecanje među državama nastalim nakon raspada ex-Yu; sada se kanda razvija novi pozitivni rivalitet između Hrvatske i Srbije tko će biti korektniji, liberalniji, demokratskiji, mirotvorniji, europskiji… Hrvatska ili Srbija, Hrvati ili Srbi, odnosno tko je šarmantniji, demokratičniji, poliglotskiji… Zapad je malo odahnuo, a i mi smo… Možda…
Je li to dovoljno? Naravno da nije.
Balkan, the backyard of Europe, kao da se budi iz te nemarne, sukrivničke, uvredljive pozicije u koju se sam srozao, a i Europa se budi pamteći vlastitu sramotnu ulogu u novim balkanskim ratovima 1991. - 1999. Europa koja je srkštenih ruku gledala razaranje Vukovara i Sarajeva i genocid u Srebrenici, treba biti spremna suočiti se s ovim svojim dijelom, na koji je frktala nosom, dok su u Beču plesali na dvorskim balovima a Balkanci ginuli kao »antemurale christianitatis«. Ili to Europa želi od Balkana opet napraviti »antemurale«, u odnosu na Rusiju i Islam?
Bosna je, dakako, ključ Balkana, ali u Bosni nema politički relevantnih korpusa koji bi mogli povući naprijed, tamo i danas dominiraju nacionalne strukture (a ne samo stranke), i Zapad je (možda!) shvatio da su jedini snažni »vratari« Bosne i Hercegovine – Hrvatska i Srbija.
Hrvatska i Srbija pomalo shvaćaju suštinu problema pomirenja na Balkanu – ako nema Bosne i Hercegovine, nego je ona samo »inter-space« između ove dvije države, onda je ugrožen strategijski i njihov opastanak. Inače, B&H ostaje jabuka razdora, cilj nekih mogućih novih conquista.
U cijelom procesu, nakon što je EU (možda?) shvatila da bez ovdašnjih struktura Balkan nikada neće biti sređen, niti pak EU može postojati sa ovakvim Balkanom (u EU ili izvan njega, posve svejedno!); bitno je uspostavljati dobre (napose poslovne – što se i čini!) veze između susjednih zemalja, e da bi Balkan konačno postao zona mira, interkontinentalna zona Europe prema vlastitom Istoku (Ukrajina, Rusija, Kavkaz) i prema Aziji i Africi.
Sjećate se? Toto Cutugno pjesmom »Insieme 1992«, pobjeđuje na Eurosongu, evo nekoliko stihova:
»Non è più un sogno e non sei più da solo
Sempre più in alto noi
Dammi una mano che prendiamo il volo
L’Europa non è lontana
C’è una canzone italiana per voi
Insieme, unite, unite, Europe
Per noi, nel cielo mille violini
Per noi, amori senza confini
Io e te, sotto gli stessi ideali, mmm…
Insieme, unite, unite, Europe
Sempre più liberi noi
Non è più un sogno e noi non siamo più soli
Sempre più uniti noi
Dammi una mano e vedrai che voli«…
Godinu dana ranije, 1989., pobjeđuje na Eurosongu Jugoslavija – Hrvatska, Dalmacija, štoviše – baš Zadar, grupa »Riva«. Tada, 1989., veliki jugo-pakao već je bio u Prvom krugu, Milošević je pokrenuo »jogurt revoluciju«, a 1990. kad u Zagrebu pjeva Cutugno, pokrenuo je »Vožd« (Duce) i »balvan revoluciju« – hrvatske ceste prema moru prepriječene su odsječenim deblima i naoružanim ljudima. Sjećam se kao danas reportaže iz Knina 1990. U »Slobodnoj Dalmaciji«, kada novinar poželi »pa valjda neće doći do rata«, pobunjenik mu odgovara »kako misliš da valjda neće, pa valjda hoće biti rata, na ovo se spremamo od 1945«!
A kad stiže godina 1992. iz Cutugnove pjesme, predsjednik Italije Cossiga osobno odnosi prizanje mladih država u Zagreb i Ljubljanu, a Jura Stublić pjeva »E moj druže beogradski, Slavonijom sela gore/e moj druže beogradski, ne može se ni na more«; iz Prvoga kruga pakla 1989. – 1992. već smo u Devetome krugu pakla. Bolje rečeno, Deveti krug pakla popeo se na površinu, stigao je na ove jadne zemlje između Jadranskog mora, Alpa i Panonije; i umjesto »Insieme« 1992., te 1992. godine bombe i granate i »krmače« i »orkani« i »zvončići« razaraju već Vukovar, Osijek, Zadar, Dubrovnik, pa Sarajevo, Bihać, Srebrenicu, a crnogorski rocker, zvijezda ju-prostora i danas, buntovnik i tada u korist mira, kao i danas, Rambo Amadeus, to jest Antonije Pusić (Kotor, 1961)- a pjevati će 2012. Za Crnu Goru na Eurosongu – u jednoj svojoj kritičkoj pjesmi neprestano u refrenu repetira »Kalašnjikov! Kalašnjikov! Kalašnjikov!«, kao što tada, na Cutugnovu goidnu 1992., ljudi repetiraju »Kalašnjikov« i ispaljuju rafale u ljudska prsa diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine…
Tada negdje, ambasadorica Republike Italije priredila je, već uobičajeni, krasan prijem i tu smo lijeepo ćakulali, tradicionalni italofili, Machiedo, Maroević, Matvejević, dr. Đokić,.. i mnogi drugi, uz fino vino i zakusku… Pa onda smo neki Zaratini i ja gunđali kritičke opaske na hrvatsku i talijansku politiku, pa onda smo Christiana Babić i ja konverzirali naše fiumasko-istarske i žurnalističke teme, i baš fini ugođaj u Klubu književnika; čovjak se pomalo osjeća kao da se ostvaruju snovi Tommaseovi – federacija slobodnih jadranskih republika…
Ali; još bolje mi je bilo u slučajno (pa, ne baš slučajno) okupljenoj škvadri; tri-četiri poduzetnika iz Trsta, odreda kršni ljudi, ovdje posluju, naučili su sasvim dobro hrvatski, i tako smo lijepo cijelu večer krasno konstatirali i gotovo unisono – stvara se na Jadranu jedna prisan, prijazan, normalan, ljudski ambijent, kakvoga zapravo nismo imali još tamo od propasti Serenissime, dakle, cijela dva stolejća! Znam, znam, nije moderno ovo pisati, pa niti baš post-moderno, jer sada moramo biti korektni i cerekati se konitnentalno, i mudrovati globalno, ali mi ovdje dobro znamo da je naš kontinet, svijet, galaksija koncentriran ovjde između Alpi i Jadrana, i mi tek ovdje imamo onu »božju česticu« koju je znanost, možda, tada upravo pronašla, kako diskretno svjedoči jedna od tih ljudi, gle čuda, Hrvat, ali za njega nitko ne zna, nije ni nogometaš ni kradljivac naših budžeta… To su ljudi naših nada, naših ponosa, s takvim ljudima možemo graditi budućnost naše djece u Europi; INSIEME!
Pišući već decenijama za medije našeg ambijenta (hrvatske, slovenske, talijanske), i uza nje pijući jutarnji espresso, posebo sam uživao u našoj posebnosti, osobnosti, humanizmu: svejedno da li u Galeriji Cvajner na pulskom Forumu, na palubi »Marine« u riječkoj luci, u koparskoj Loggii, na terasi tršćanske kavane Specchi. Zar da će ovaj »The brave new world« sa svoje dvije ubitačne engleske riječi sve ovo oduzeti: OUTSOURCING & AUSTERITY. A sve to, taj cezarski užitak s pogledom na Alpe i Jadran, okružen rimskim hramovima, romaničkim katedralama, renesansnim pallazzettima, i K.und K. Razmetljivo divnim palačama: za dva eura dnevno?! I tu posljednju radost nam kane oduzeti? A mi ćemo sjediti na klupi uz more, bez kave i bez novina, doduše, ostaju nam Alpe i Jadran, i – čekati FANGSCHUSS, samilosni hitac u glavu umirućeg?! Da više ne patimo?!
Ili ćemo kao Catulus uzdahnuti u stihu: »što čekaš, Katule, što ne umreš«?
(Nastavlja se u sljedećem broju)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
